the quick brown fox

Džonatan

Predviđanja s početka 2005 – da će ovo biti najbolja koncertna godina – polako se obistinjuju. Džonatan Ričman i Džuli Kruz (temu iz „Twin Peaks“ nije lako zaboraviti, pa verujem da je se sećate) doneće nove dragocene deliće razvovrsnosti i umetničke individualnosti u grad koji je vreme zaboravilo i usmeriti još jedan snop svetlosti ka Domu omladine. Ričman je svakako jedna od najsamosvojnijih i najekscentričnijih pojava na svetskoj sceni u poslednjih tridesetak godina, čija je karijera buknula u praskozorje novog talasa, s kojim je imala isto onoliko dodirnih tačaka kao i sa bilo kojom drugom muzikom, izuzimajući američki folk i dečje pesme – dakle, skoro nijednu. Još 1970. osnovao je embrion sastava Modern Lovers. Posle nekoliko godina pretopili su se u drugu, akustičnu verziju benda, zadržavši ime i produbivši koncept naivne inventivnosti.

Posle dva albuma i jednog velikog hita („Egyptian Reggae“), Džonatan je odlučio da nastavi kao solo izvođač: prvi rezultat bio je album „Back In Your Life“ (1979) koji i danas uspeva da proizvede istu fascinaciju kao i pre mnogo godina. Jednostavno, reč je o autoru i izvođaču čija muzika kao da nastaje u paralelnom, daleko bezazlenijem i plemenitijem svetu, odakle povremeno prosija u ovaj u kome živimo.

Njegova umetnička sloboda je potpuna i zbog toga, između ostalog, nikada nije postao zvezda onolikog formata koliki zaslužuje njegov talenat, ali je zato sve vreme zadržao odano kult sledbeništvo, koje tačno zna zbog čega ga voli i poštuje. Beogradski koncert 27. marta – u postavi akustična gitara/bubnjevi - biće i neformalna promocija njegovog za sada poslednjeg albuma „Not So Much To Be Loved as to Love“.

Kao redatelju jednog od najboljih rocknroll-dokumentaraca "Hail! Hail! RocknRoll" s Chuckom Berryjem kao glavnim likom, Tayloru Hackfordu nije teško povjerovati da je "Raya" radio iz iskrenih glazboljubačkih namjera, osobito u svjetlu činjenice da je prava na ekranizaciju životne priče Raya Charlesa (1930.-2004.) kupio još davne 1987. godine, te da je petnaestak godina tražio zainteresiranog producenta.
Prema komercijalnom uspjehu (80 mil. dolara bruto zarade u kino-distribuciji i isto toliko samo u prvom tjednu video-distribucije) i broju nagrada (dvadesetak, uključujući Zlatni globus za najbolju mušku ulogu, te šest nominacija za Oscara) riječ je o jednom od filmova godine, no po umjetničko-kvalitativnom dojmu "Ray" nije više od bezbolnog konvencionalnog srednjestrujaškog ostvarenja sastavljenog od klišeja i beskrvno osmišljenih prizora koji život zvijezde popularne glazbe prate u razdoblju velikog uspona između 1946. i 1966. g., uz učestalo vraćanje u prošlost, tj. vrijeme kada je mali Ray, dečko iz krajnje siromašne obitelji oslijepio i svjedočio nesretnoj smrti mlađeg brata.

Kako su sve priče o životima popularnih glazbenika 20. st. manje-više slične - bio jednom jedan dečko koji je uz obilje dara, te podosta sreće i povoljnih okolnosti postao ljubimac publike širom svijeta - zadatak filmskog biografa trebao bi biti izbor i naglašavanje neke specifičnosti izabranog pojedinca na kojoj će graditi cjelinu ili pronalaženje nekog odgovarajućeg stila ili ugođaja koji će dočarati svijet baš tog čovjeka.

Premda "Ray" ne zaobilazi Charlesovo ženskarenje, heroinsku ovisnost ni kontroverzne poslovne poteze, a uporište za "objašnjenje" njegove psihe pronalazi u spomenutoj traumi iz djetinjstva, moguća dramatičnost takvih dijelova uvelike je sterilizirana nedostatkom redateljske domišljatosti i strasti.

Iako nepotrebno predugačak i zamorno mlitav, "Ray" iznadprosječnu gledljivost osigurava obiljem odlične glazbe (snimke pravog Raya Charlesa uz prvorazrednu mimiku Jamiea Foxxa) i krajnje uvjerljivom glumom glavnog glumca.

Premda reakcije na njegovu glazbu već godinama variraju od nekritičkog obožavanja do (rjeđe) hladne suzdržanosti, autorska dosljednost Darka Rundeka nikada nije dolazila u pitanje. Gradeći reputaciju svojevrsnog pučkog pjesnika s intelektualnom nadgradnjom, prvotne je zagrebačke/zagorske motive iz dana Haustora proširivao utjecajima iz drugih, trećih, i ostalih svjetova, postupno se primičući statusu jedinog pravog world music umjetnika na domaćim prostorima; izmiještanjem u Pariz kao europski centar svjetske glazbe - samo je potvrdio da misli ozbiljno.
Novim koncertnim albumom na najambiciozniji je način želio zaokružiti dosadašnji dio samostalne karijere, pa će svatko tko očekuje koncertnu inačicu kakvog lako prohodnog albuma najvećih hitova - ostati razočaran. Rundekov amalgam reggaea, folka, kazališne glazbe, elektronike i jazza poprima sve ozbiljnije obrise, i kao takav teško da je predodređen za površne fanove koji nisu stigli dalje od "Ene" ili "Makeda". CD "Zagrebačka magla" sažima odabrane trenutke prošlogodišnje "Plave turneje" koju je Rundek uz podršku Cargo orkestra poduzeo kroz sedam tematskih večeri raspoređenih u Klub SC-a, Teatar Exit, Pauk, te - među ostalim - na Radio 101 odakle potječe dio snimaka s drugog diska, otisnutog u ograničenoj nakladi. Spomenuti bonus CD uključuje urednu obradu Simon/Garfunkel standarda "Bookends" i zanimljiv afro-elektronski facelifting "Ene", no veći dio njegovog materijala čine eksperimentalni zahvati kakvima je Rundek sve skloniji. Posebno se to odnosi na hermetičnu temu "Pretovar", razvučenu u devet poglavlja.

Naravno, većina će se publike zakačiti na prvi CD koji uključuje pristojne verzije pjesama iz svih faza karijere, od ranih dana Haustora ("Crni žbir) do kasnijih solo-uspjeha poput "Zagrebačke magle". Priča postaje iritantna u času kada začujete kako gostujući Mance - dvorska luda zagrebačkog undergrounda - počne recitirati svoj "Potok", no konzumiranje svake nove Darkove epizode uključuje poneki rizik.

Ukratko, CD je bezrezervno preporučljiv svima čiji se ukus godinama razvijao sukladno Rundekovim ambicijama i sve raznovrsnijim autorskim apetitima; ostali stoj! (D. L.)

Karijera Ibrice Jusića - koji upravo slavi četrdesetu godinu otkad se prvi puta popeo pred publiku - nije bila tako burna. Njegova glazba nikada nije patila od akutnih trendovskih boljki, no njegov recentni povratak sevdahu nehotice ga je ubacilo u fokus lokalnog odsjeka world music gibanja.
Kada je stiglo ekstra priznanje u formi pozivnice za glasoviti Montreux festival, njegova reafirmacija dobila je puni zamah. Priča je atraktivna, i u kondenziranom obliku spremljena na novi DVD koji osim dokumentarca o nastupu u Švicarskoj sadrži i operaciju na domaćem terenu: snimku iz Hrvatskog narodnog kazališta iz listopada prošle godine, i to u ojačanoj glazbeničkoj postavi - s Elvisom Stanićem i njegovom ekipom, s kojom se pozabavio materijalom s albuma "Amanet".

U finišu je ostao sam, presvukao se iz bijelog u crno i s akustičnom gitarom prošetao nataloženim opusom: pjesme Brela i Brechta, Cohena i brata Đele našle su se u funkciji obnavljanja uspomena u akademski suhoj kazališnoj atmosferi. Crno-bijelo u boji! (D. L.)

Priča o Psihomodo popu zapravo je priča o čudnome paradoksu: grupa koja je velik dio reputacije zaradila na vrlinama frontmena, vremenom je dospjela na metu kritike upravo zbog njegove tvrdoglave infantilnosti.
Ukratko, mnogima se nije svidjelo što je Davor Gobac - dokazano duhovit i inteligentan tip - tijekom desetak albuma i dvadesetak godina postojanja grupe uporno odbijao odrasti, ali i shvatiti da se od njega očekuje makar najmanja pjevačka i tekstopisačka progresija.

Ipak, na prošlom albumu pomaci su bili čujni, a još bolja vijest dolazi sada: na novom albumu grupe čovjek je propjevao - premda tekstovi i dalje ostaju najupitnijim komadićem sve zanimljivijeg mozaika grupe. Najveći teret kao da je ponio Brada, jedan od najsposobnijih i najlucidnijih (premda i najpovučenijih) gitarista na hrvatskoj rock-sceni, instrumentalist oko čijih se dionica vrte mnoge od dvanaest skladbi koje čine "Plastic Fantastic".

Uvodna "Linoleum Boy" uzletjela je kao prosječan pokušaj blitz-krieg prodora do široke publike, ali i aterirala kao jedna od slabijih pjesama na albumu. "Daj mi pusu" šarmantan je prepjev starog hita Everly Brothersa "Price Of Love", premda skrojen po mjeri verzije Bryana Ferryja s albuma "Lets Stick Together".

Bradina ljubav prema Stonesima najdalje je otišla u odličnoj "OK" koja se (ipak) previše naslanja na motiv iz stare Jagger-Richardsove teme "Luxury". U sporijim trenucima, koji čine najbolji dio albuma, do izražaja dolaze Kuzmine tipke čije dionice iz "Lagano padam" evociraju Morrisonovu "Riders On The Storm".

Počivajući na snažnom ugođaju i suptilnim aranžmanskim rješenjima, finalna "Osjećaj je jak" zvuči jednako zanimljivo, dok par jednostavnih akustičnih blueseva ("Uvijek je sama", "Galebovi") upotpunjavaju dojam da se grupa htjela okušati u što više različitih stilova.

To im je i uspjelo. Premda se u nekoliko navrata tekstovi spuštaju do razine neinspirativnog pa i banalnog, grupi valja skinuti kapu na poštenom pokušaju revitaliziranja pomalo posustale karijere.

Toma Bebić je pripadao povlaštenom krugu domaćih izvođača s viškom osobnosti kakva se obično nalazi kod rock-alternativaca: njegov ste opus bezuvjetno voljeli ili vam je beskrajno išao na živce - sredina je nezamisliva. Naslov koncertnog tribute albuma ne propušta ga smjestiti u mediteranski kontekst bez kojega većina ovih pjesama, a posebno one poput "Smoči svoj (u more prst)" ili "Nevera" ne bi bile moguće Nije stoga čudno da su se njegova opusa dohvatili južnjaci i /ili Istrijani, od Francija Blaškovića preko Gustafa do grupe TBF i - među ostalima - klape Iskon kojoj je pripala čast otpjevati amblemsku "Leute moj". Posao je odrađen solidno i s ljubavlju, kao podsjetnik na jednog od autentičnih boema iz bolje prošlosti domaće estrade

S ovogodišnje Brit Awards priredbe njujorški kvintet Scissor Sisters - predvođen pjevačicom koja sebe voli nazivati Ana Matronic te bivšim go-go plesačem Jakeom Shearsom - otišao je kući s tri nagrade pri čemu je u kategoriji za najbolju inozemnu grupu potukao etablirana imena poput U2, Outkast i Green Day.
Engleska opsesija ekstravagantnim pojavama s ponosno istaknutim gay profilom očito je dio tamošnje pop-tradicie, no valja priznati da su Scissor Sister svoje krake - ne tako oštro, doduše - zarili i u dobar dio ostatka svijeta. Kada se prašina slegne, iza nakinđurene cirkuske družine ostat će jedan sjajan singl ("Take Your Mama Out", usporediv s nenadmašnim pogotcima Eltona Johna iz početka 70-ih), te najgori remake kojega je ikada potpisala neka poznata grupa - "Comfortably Numb" Pink Floyda.

O svemu ostalome dalo bi se pregovarati, ali jedno se podrazumijeva po sebi: riječ je o pomodariji koju valja unovčiti dok je još vruća. Na tržište je zato žurno poslan DVD snimljen prošloga kolovoza (gdje drugdje nego) u engleskom Brighton Domeu - mjestu gdje je vizualna komponenta profunkcionirala prvenstveno na razini raskalašene zabave. Uz posjetitelje jednako živopisne kao i sâm bend, doživljaj je potpun, barem za neke: primjetno napaljeni dečki u mornarskoj opremi i djevojke s kaubojskim šeširima najvjernija su ali ne i jedina publika koja je - metaforički rečeno - u istom paketu dobila Freddy Mercuryjeve Queen, Bee Gees (u prepoznatljivoj falsetto varijanti iz "Saturday Night Fever" faze) i ranog Eltona. Utjecaji potonjega, osim u akustičnom boogieju "Take Your Mama" kojim je otvoren nastup, čuju se i u pristojnoj baladi "Mary" - rijetkom baladičnom trenutku unutar znojem polivene, dinamične večeri.

Bonusi ? Osim naramka video-spotova na meniju je i srazmjerno zanimljiv dokumentarni film Juliana Templea "Return To Oz" koji prikazuje genezu priče o bendu koji - osim što lukavo balansira između gay-disca i straight-rocka kao dva naoko udaljena pola - dokazuje da nedostatak ukusa katkad nije nedostatak. Naravno, ako vam za sve to ostane dovoljno živaca

Iskusniji poklonici US undergrounda sjećaju se Barlowa prvo kao basista iz rane faze Mascisovih Dinosaur Jr, a potom i kao osobenjaka koji je razvio vlastitu lo-fi strategiju, prvo unutar indie rock kolektiva Sebadoh, a potom u grupi Folk Implosion. Pažljivo praćenje svih njegovih kasnijih stranputica nemoguća je misija, otežana spoznajom da je kvaliteta radova patila od neprohodnosti i neujednačenosti. No strpljiva publika novim je albumom napokon došla na svoje. Obrnutim čitanjem njegova naslova "Emoh" dobiva se pojam home (dom), i u tome je sva mističnost ovog solo-izleta. Sve ostalo pripada području šarmantnog, autorski zaokruženog i jednostavno aranžiranog folk-rocka. Ukratko, topao i preporučljiv komad lo-fi akustike

Inventivni gitarist, satiričar bez dlake na jeziku, spontani rock-zabavljač ali i promišljeni vođa grupe, Frank Zappa i danas - jedanaest godina nakon smrti - stoji kao jedan od svojevrsnih simbola neovisnosti američke popularne glazbe druge polovice prošloga stoljeća. Sabiti njegovih pedesetak albuma na jedan "Best of" znači priznati vlastitu površnost - a to nije osobina koju je Frank volio. Osim toga, 15 ovdje izdanih najvećih hitova samo je skraćena verzija stare, također jednostruke retrospektive "Strictly Commercial". Istina, prosječan kupac kojemu je ovo namijenjeno preživjet će bez skladbi poput "Sexual Harassment In The Workplace", ali ovakav - kao i mnogi slični potezi - svejedno ostavljaju gorak okus u ušima

Od profane do svete strane seksa
Autor Mirjana Jurišić





Brazilski pisac koji se proslavio svijetom pišući o duhovnosti, Paulo Coelho je, kaže, godinama želio napisati roman o seksualnosti. No, Coelho ne bi bio Coelho da i u toj temi nije potražio "svetu dimneziju"!
Pomogao mu je jedan stvaran događaj: u Ženevi, gdje je prije koju godinu predstavljao i potpisivao svoje knjige, slučajno je susreo mladu ženu koja je pod pseudonimom Marija radila u raznim klubovima, baveći se, zapravo, prostitucijom. Nadahnut tom dramatičnom životnom pričom koja je, objašnjavao je poslije, "metafora situacije s kojom se svatko od nas susreće, kada iznevjerimo sebe tako da počnemo prodavati ne samo svoje tijelo nego i svoju dušu", Coelho je napisao roman "Jedanaest minuta", koji je, netom je 2003. g. objavljen, nadmašio u brzini prodaje sve dotadašnje ionako nezamislivo uspješne Coelhove knjige. "Jedanaest minuta", u prijevodu Tanje Tarbuk, sutra izlazi kao peta, posljednja Coelhova knjiga u "Večernjakovoj biblioteci".

"Jedanaest minuta" priča u dva narativna toka (pripovjedačevu i dnevničkim zapisima junakinje) o životnome putu brazilske djevojčice iz provincije koja je oduvijek sanjala o odlasku u grad i ostvarenju velike, prave ljubavi. Kad uspije postići ono prvo, odlazak u Rio de Janeiro, učini joj se da će lakše i do ispunjenja druge želje. Slučajan susret u velikom gradu s nepoznatim Švicarcem odvodi je u Europu gdje se nada postići slavu i bogatstvo, ali završava na ulici zarađujući prodajom vlastita tijela. Hoće li morati prodati i dušu? Hoće li se morati odreći svojih mladenačkih ideala? Hoće li ikad shvatiti što je istinska ljubav? Hoće li spoznati "unutarnju svjetlost" i naći smisao života?

Coelho nudi odgovore koji počivaju, piše u završnoj bilješci, na njegovu istraživanju profanog u seksu koje ga je jedino moglo dovesti do "svete strane seksa".

THE ROOTS: "THE TIPPING POINT" (GEFFEN)

POVRATAK KORIJENIMA



Miljenici kritičara i uzori čitavom nizu najvećih imena svjetske scene, filadelfijski kolektiv The Roots nikada se nije probio u sam komercijalni vrh hip-hopa, u onu multimilijunsku industriju imagea koja je prisvojila žanr, ali je već 15 godina neprekidno u njegovom kreativnom vrhu. Respektabilnost i odane fanove zaslužili su rijetkom kombinacijom glazbene prijemčivosti i avangarde, i ta se osobina nastavlja razvijati i na najnovijem izdanju. Nazvan prema knjizi Malcolma Gladwella, The Tipping Point nastavlja i tendenciju referiranja na književne i sociološke toponime (njihov najuspješniji album, Things Fall Apart, naziv je posudio od klasika afričke književnosti Chinua Achebea).

Slično kao Beastie Boys, nove pjesme Rootsa vraćanje su korijenima kako stilom, tako i metodom. Nastao iz 80 sati studijske improvizacije, album počinje izvrsnom obradom Sly Stoneove "Everybody Is A Star" koja, kroz pucketave sampleove originala, vijuga jazzom, reggaeom i funkom. Sljedeća stvar, "I Don't Care", materijal je za budući singl toliko očigledan da ne bi bio očigledniji da mu je “SINGL” utetovirano na čelu. Iza njega, pak, slijedi opet singl, ovaj put zapravo. Takva gustoća i promišljenost, koja se proteže na cijeli materijal, neobične su za album koji je nastao iz spontanog jamminga. Dug oko 55 minuta i, u usporedbi s njihovim prethodnim radovima razmjerno konvencionalan, The Tipping Point spada među njihova manje zahtjevna izdanja, ali ne i manje dobra.

Na žalost starijih fanova, aktualni je spoj komercijalnijeg senzibiliteta i old-school zvuka učinio suvišnim Rahzela zvanog human beatbox, koji je dugo funkcionirao kao proizvođač “domaćih” ritmova i efekata. Njegove je usluge, pak, za svoj najnoviji, ljudskim glasom inspiriran album, iskoristila Björk.

ZASELAK" M. NIGHT SHYAMALANA

HOROR UMJESTO BIBLIJE



Proteklih tridesetak godina znalo se govoriti da je najbolja svjetska kinematografija – talijanska. Kinematografija Coppole, Scorsesea, De Palme, Leonea, Tarantina, De Nira, Pacina, Buscemija, Gandolfinija, Travolte i ostalih italoameričkih redateljskih i glumačkih zvijezda američkog filma. Danas bi mogli reći da je najbolja svjetska kinematografija indijska. Kinematografija M. Night Shyamalana: hollywoodskog Indijca, rođenog u Indiji, a odraslog u Philadelphiji. "Zaselak" s Joaquinom Phoenixom, Williamom Hurtom, Sigourney Weaver i Bryce Dallas Howard, slabiji je od "Šestog čula" i "Neslomljivog", ali se svejedno uklapa u tu "teoriju" o najboljoj suvremenoj "svjetskoj" kinematografiji. Jer Shyamalan je zbilja svijet za sebe.

U "Zaselku" Shyamalan rekonstruira izoliranu američku vjersku zajednicu kasnog XIX. stoljeća (mnogi recenzenti napisali su kasnog XVIII. st., premda na početku filma stoji 1897. g). Takve zatvorene sekte (amiši, puritanci...) od zlog vanjskog svijeta branile su se Biblijom i asketizmom. U Shyamalanovu zaselku nema niti svećenika niti crkve. Vjerska sekta živi bez vjere. Selom sekularistički upravljaju "starješine", a među njima prednjači prosvjetiteljski učitelj. Umjesto Biblije zaselak od svijeta odvaja hollywoodski žanr horora. Velika šuma okružuje malu zajednicu, a mještani u nju ne mogu ući zbog "onih koje ne spominjemo": demona u crvenim ogrtačima koje privlači "loša boja" (crvena!). Tu strah ne dolazi od Boga već od hollywoodskih žanrovskih čudovišta.

U posljednje vrijeme Andreja Zvjaginceva, autora "Povratka", često se nazivalo novim Tarkovskim. Zadržimo li još malo Tarkovskog u opticaju, Shyamalana bi smo mogli nazvati "Tarkovskim u Hollywoodu". Kao i u ostalim svojim filmovima i ovdje Shyamalan izvanredno miješa metafizičko sa žanrovskim. Okvir je napravljen od žanrovskog šunda, no sadržaj je cerebralna priča o izolaciji, strahu i laži.

Je li Darwin pogriješio?


Na otočju Galapagos Darwin je 1835. sakupio nekoliko malih smeđih ptica, ne osobito zanimljivih osim zbog različitih veličina i oblika njihovih kljunova. U Engleskoj je ornitolog John Gould utvrdio da se radi o 12 za znanost novih vrsta i nazvao ih "zemnim zebama". Darwin je zamijetio sličan obrazac divergencije između galapagoških kornjača i raznopojaca. Zašto udaljeni otoci posjeduju takvu raznolikost? Njegovo je objašnjenje bilo da izolacija - te vrijeme i prilagodbe lokalnim uvjetima - vodi postanku nove vrste. To se činilo razumnije nego pretpostaviti kako su te vrste stvorene i jednostavno zasebno smještene na Galapagos.

Evolucija prirodnim odabirom, središnji koncept životnog djela Charlesa Darwina, jest teorija. To je teorija o podrijetlu prilagodbi, složenosti i raznolikosti živih bića na Zemlji. Ako ste po prirodi skeptični, nevični znanstvenoj terminologiji i nesvjesni silnih dokaza, mogli biste biti u iskušenju da kažete kako je to "samo" teorija. U tom je smislu i teorija relativnosti Alberta Einsteina "samo" teorija. Kopernikovo stajalište iz 1543. da se Zemlja vrti oko Sunca, a ne obratno, teorija je. Pomicanje je kontinenata teorija. Postojanje, struktura i dinamika atoma? Teorija atoma. Čak je i struja teorijski konstrukt koji uključuje elektrone, sitne jedinice nabijene mase koje nikad nitko nije vidio. Svaka od tih teorija je objašnjenje koje je do te mjere potvrđeno promatranjima i pokusima da ga upućeni stručnjaci prihvaćaju kao činjenicu. To je ono na što znanstvenici misle kad govore o teoriji: ne o sanjarskom i nepouzdanom nagađanju, već o postavci koja odgovara dokazima. Takvo objašnjenje prihvaćaju kao pouzdano, ali i privremeno - smatrajući ga najboljim dostupnim pogledom na stvarnost, barem dok se ne pojavi neko bolje objašnjenje ili podatak koji mu se ozbiljno protivi.

Mi ostali općenito se slažemo. Priključimo televizore na male zidne utičnice, godinu mjerimo prema duljini Zemljine putanje oko Sunca i na još mnoge druge načine živimo svoje živote temeljene na pouzdanosti tih teorija.

Istina, evolucijska je teorija ipak nešto drukčija. To je toliko opasno predivan i dalekosežan pogled na život da ga neki ljudi smatraju neprihvatljivim unatoč neizmjernom broju dokaza koji ga potkrepljuju. Ako je primijenimo na našu vrstu, Homo sapiens, postaje još veća "prijetnja". Mnoge kršćanske fundamentaliste i ultraortodoksne židove uznemiruje to što mišljenje da ljudi potječu od ranih primata proturječi strogom tumačenju Knjige Postanka. Njihovu nelagodu dijele i islamski kreacionisti poput Haruna Jahje, autora nedavno objavljene knjige Evolucijska varka, koji priču o šestodnevnom stvaranju svijeta iz Kur'ana smatra istinom, a teoriju evolucije naziva "ničim više od obmane koju nam podmeću vodeći u svjetskom sustavu". Pokojni Srila Prabhupada, pripadnik pokreta Hare Krisna, tumačio je kako je Bog, da bi osigurao mnogostruke slojeve reinkarnacije za duše koje se uspinju, “na samom početku stvorio 8.400.000 životnih oblika”. Odbacujući "Darwinovu besmislenu teoriju", on je inzistirao na tome da se same vrste ne mijenjaju, iako se duše uzdižu...

Modern art auction fetches $195m


Gauguin's Maternite II set a new record for the artist at $39.2m
Works by Gauguin and Modigliani helped an auction reach the highest total for an impressionist and modern art sale since 1990, making $194.3m (Ł106m).
Gauguin's 1899 Maternite II fetched $39.2m (Ł21.3m) at Thursday's sale at Sotheby's in New York.

A portrait by Modigliani set an artist record, going for $31.4m (Ł17m).

But Kandinsky's Sketch for Deluge II, estimated to make between $20m (Ł11m) and $30m, failed to sell - with no bids beyond $16.5m (Ł9m).

Despite the total, the sale fetched less than expected, with a pre-auction estimate of between $203.5m (Ł111m) and $275.6m (Ł150m).

On the Kandinsky, Sotheby's co-chair of impressionist and modern art, David Norman, said he was not too disappointed.

"We can be patient," he said, adding the portrait by Modigliani could not even fetch $600,000 (Ł325,000) when it went on offer in 1979-1980.

Sale season

"This work's time will come, too," he said.

Mondrian's modernist work New York 1941/Boogie Woogie was another record-breaker, selling for $21m.

And Henry Moore's sculpture, Three-Piece Reclining Figure: Draped, made $8m (Ł4.3m).

Sotheby's and rival auction house Christie's will both hold their contemporary and post-war auctions on Tuesday and Wednesday.

A painting of the Houses of Parliament in London by Claude Monet sold for $20m as part of the Impressionist and Modern Art Evening Sale at Christie's earlier this week.

The sale, which also included works by Miro and Van Gogh, fetched a total of $128.2m (Ł69.3m).

FRANZ FERDINAND: 'FRANZ FERDINAND'
(Domino/Dancing Bear; 2004.)
Franz Ferdinand su još jedan u nizu bendova koji su ponovo otkrili post-punk. I dok se Interpol koncentriraju na mračno naslijeđe Joy Division, a Liars se oslanjaju na eksperimentalniju stranu post-punka prisutnu u radovima Pere Ubu, Pil ili Pop Group, Franz Ferdinand su najbliži The Rapture u njihovom kopanju po plesnom nasljeđu Gang Of Four, s tim što Franz Ferdinand dosta baštine od Talking Heads, pogotovo u pogledu sarkastičnog humora.
Album otvara 'Jacqueline' koja svojim šansonskim početkom može navesti slušatelja na krivi trag, ali kad u drugom djelu pjesme uleti nervozna gitara pa zatim i pomahnitali ritam odmah je jasno da se Franz Ferdinand nemaju zbog čega bojati svoje retro post punkerske konkurencije. Među vrhunce albuma se ubrajaju još singl 'Take Me Out' koji je sve ono što bi The Strokes trebali biti - mješavina romantike i agresije, zatim 'Auf achse' te ironična homoerotska disco himna 'Michael'.

Ipak, unatoč kvaliteti Franz Ferdinand, postavlja se jedno pitanje koje se ne tiče direktno njih nego više percepcije publike općenito: Kako to da Franz Ferdinand s lakoćom osvajaju top liste, a njihovi direktni uzori poput Gang Of Four to nisu mogli? Znači li to da je sazrelo vrijeme za zvuk koji se pojavio prije 25 godina? Ili to pak znači da se publika zasitila umjetnih boy bendova, prozirnih agresivaca i monotonih dance pjesmuljaka? Međutim, ovaj prividni trenutačni procvat dobrog ukusa može zavarati, jer smeće uvijek dominira tržištem pa tako na svake Franz Ferdinand ili White Stripes dolaze po dvije Britney ili Kylie.

In Memoriam - John Peel (1939 – 2004):
Odlazak Disk-džokeja

John Peel je u istoriju pop muzike ušao kao čovek koji je s uspehom ostvarivao snove. Ne samo svoje, nego i snove drugih – s jedne strane omogućio je neimenovanim hiljadama muzičara da se njihova muzika čuje na radiju, a s druge strane je tokom vremena postao oličenje modela radijskog disk-džokeja kao katalizatora pop kulturnih zbivanja. Voleli su ga podjednako svi muzičari, medijski urednici širom sveta, vlasnici izdavačkih kuća i njegova stalna publika, koja se vezivala za sve što je preporučivao

Do toga nije došlo nimalo slučajno. John Peel se kasnih pedesetih obreo na pravom mestu kad je pop muzika u pitanju – u Americi, u kojoj je u tom trenutku rokenrol ulazio u svoju fazu nezaobilazne medijske prihvaćenosti. U tome je svoju ulogu odigrao čitav naraštaj sada potpuno zaboravljenih disk-džokeja, koji su širom Sjedinjenih Država dizali buku na lokalnim radio-stanicama. Sa početkom Bitlmanije, Peel je i sam počeo da radi kao "puštač muzike" zahvaljujući svom etničkom poreklu – naime, Britanac sa liverpulskim kontaktima bio je doživljavan kao savršen poznavalac teme, te je brzo stekao mnogo neposrednog iskustva u radu na tadašnjim američkim stanicama, na kojima je disk-džokej bio ravnopravan učesnik kreiranja rokenrola kao i bendovi.

Povratak u Evropu 1967. obeležen je još jednim pravilnim profesionalnim izborom – radom na piratskoj stanici Radio London. U to vreme su piratske radio-stanice bile nezaobilazna sila u oblikovanju novog, slobodoumnijeg shvatanja rok muzike – neki kažu da su i veće stvari bile u igri, ali John Peel svakako ne bi svoj rad smatrao „kulturno revolucionarnim", čak i da je to bio. U svakom slučaju, sa one strane konzervativnih državnih medija, evropske piratske radio-stanice veoma su lako našle svoj interes i enormnu slušanost u puštanju hitova koje niko drugi nije hteo, a u tom trenutku to je bilo sve što nije bilo umiveno, ljigavo i kraće od tri minuta – odnosno, skoro celokupna rokenrol muzika. Osim nauka da se umetnička beskompromisnost ponekad isplati, odavde je stigao i još jedan bitan impuls za radijske disk-džokeje – otkriće da i mlađa publika voli da čuje svoje pesme bez prekidanja, u celosti, tako da može da ih snimi...

Sve ovo je sa sobom John Peel preneo na BBC, kad je ovaj lansirao pop program pod imenom BBC 1, gde je Peel proveo skoro 40 godina, kao jedini koji je tamo ostao iz originalnog tima. Osim tople neposrednosti i dečijeg oduševljenja za svaku vrstu muzike, Peel je u ovu ustanovu doneo i tamo ostavio jednu neverovatnu erudiciju muzičkog enciklopediste, koji nenametljivo otkriva svakovrsne čari sa one strane prihvatljivih obzora – u jednom trenutku publici je "otkrio" Davida Bowiea, u drugom Captain Beefhearta, u trećem pank kao takav, u četvrtom afričku muziku, u petom bend The Smiths, u šestom White Stripes... a našlo se vremena i za Disciplinu Kičme. Sva ova imena i pojmovi jednom davno bili su doživljavani kao uvreda za uši, a John Peel ih je puštao usred javnog servisa BBC-ja.

Ne znam da li je za to bila potrebna neka posebna vrsta smelosti – verovatno jeste – ali otkad se trudim da pratim sve promene nečeg što je po definiciji tako prolazno, kao sto je pop muzika, znam da je Peel bio snažan magnetni pol za svakog ko je želeo da se u njoj snađe, a ostane otvorenog duha. Slušajući sažetke njegovih emisija na BBC World Serviceu, mogli smo hvatati beleške za svoje prve novinske tekstove, orijentisati po njemu koju ploču da kupite u inostranstvu, a ponekad i uzbudljivo iščekivati momenat predstavljanja nekog našeg sastava u Peelovom programu. Ipak, momenat kad sam – sa zakašnjenjem od godinu dana – dobio od njega jedno duhovito pismo, kao odgovor na moju pozdravnu razglednicu iz Beograda, u kojoj sam se raspitivao za neke neobjavljene snimke njemu omiljene grupe The Fall, verovatno mi je bio najveće ohrabrenje u momentu u kom sam tek počeo da sastavljam svoj prvi muzički spisateljski poduhvat za časopis "Student". Odgovor sam po sebi i nije bio važan – bilo je mnogo bitnije što je uopšte došlo do tog čuda da se jedna radijska pop zvezda obraća nepoznatom slušaocu u zemlji Neođiji, sa pitanjem da li je uspeo da nabavi tu muziku do koje mu je stalo...

Taj osećaj muzike kao svakodnevne magije, koji je sa sobom svuda donosio John Peel, nije lako prepričljiv – njegova zarazna, laka dostupnost i neumorno medijsko emitovanje, najvažnija su Peelova kreacija.

Dragan Ambrozić

Ubedljiv maksi-singl

Datum: utorak, 20. jul 2004.
Teofil Pančić

Prva knjiga Nika Hornbija ("Stadionska groznica") bila je nonfiction posvećen fudbalu, tj. piščevoj opsesivnoj vezanosati za FC Arsenal (pozdravljamo!); druga je bila fiction o muzici; posle još dva romana, evo i nonfictiona o muzici. Da li to znači da će sledeća biti fiction o fudbalu?! Oh, mercy... Šalu na stranu, granice fikcionalnog i nefikcionalnog kod Hornbija ionako nisu preterano krute: u njegovim se romanima – naročito u High Fidelity – lako odgonetaju autobiografski elementi, a (pop)muzika – pop kultura uopšte – i fudbal sveprisutni su ne samo zato što piscu toliko znače nego i, zaboga, što se radnja njegovih proza ne dešava u srednjovekovnoj Kambodži nego u savremenoj urbanoj Britaniji, tako da je tu nekakav virtuelni, tj. papirnati soundtrack takoreći neizbežan.




Ovaj put, valjda kao nekakav "maksi singl" između dva romana, Nik Hornbi se odlučuje da objavi neku vrstu zbirke autobiografsko-autopoetičkih eseja o pop-muzici, u kojoj će trideset i jedna odabrana pesma (zašto baš 31? Objašnjenje izostaje, no nije ni neophodno) poslužiti pretežno kao šlagvort za Hornbijev nelinearni tekstualni surfing po omiljenim mestima svoje rock-pesmarice, ali i za bezbrojne reminiscencije na divne, teške, uvrnute ili čak naprosto Neobično Obične životne situacije koje su sa narečenom pesmom direktno ili indirekno povezane. I čini se da je kolekciju "31 pesma" (preveo Đorđe Tomić; Plato, Beograd 2004) najproduktivnije čitati upravo u tom ključu, a ne kao Ličnu Listu Najboljih Pesama, kojoj onda treba "suprotstavljati" neku svoju listu, ili se iščuđavati nad relativnom egzotičnošću Hornbijevog izbora (kao što čine neki ostrvski kritičari).

A da je piščev izbor blago uvrnut, neko će reći i pomalo egzibicionistički, u to nema sumnje: čak je i John Peel – da, onaj John Peel, megalegenda! – pišući u Observeru o ovoj knjizi, "priznao" da nikada nije čuo čak 11 pesama iz Hornbijevog izbora! A ako tako stoje stvari s jednim Džonom Pilom, pa, dođavola, teško da ćete i vi moći, čitajući ovu knjigu, da stvorite baš kompleta n saundtrek u glavi... Nicholas Lezard u "Gardijanu" upravo to zamera piscu, baš kao i njegovu (navodnu) isključivost u forsiranju svojih favorita, poput Brusa Springstina ili Van Morisona. To ipak teško da stoji: Hornbi jeste rad da vrlo burno izrazi lojalnost svojim privatnim ikonama, ali ga smisao za humor ipak nikako ne izdaje, kao i neprestano "miniranje" vlastite pozicije, odnosno autoironijska dekonstrukcija nekadašnjih "čvrstih uverenja" o tome šta je "kul" a šta "fuj" u muzici... Treba samo pažljivije pročitati tekst o Džeksonu Braunu – nešto gotovo kao izvinjenje ovom kalifornijskom kantautoru zato što ga je Hornbi kao napaljeni pankerski klinac prezirao! – ili vešto, duhovito, ali i po mnogo čemu implicite autopoetičko (Hornbi, uostalom, na više mesta, kao uzgred, polemiše sa onima koji osporavaju njegovu književnost iz razloga koje ne drži relevantnim) kontrastiranje čarobno-melodičnih Teenage Funclub s dozlaboga morbidnim i mračnim Suicide, tj. njihovom pesmom Frankie Teardrop. Otuda gornja Hornbijeva izjava o izbegavanju (iliti odustajanju od) "umetnosti koja ga prepada".

Da, hoće to s godinama i zrelošću; dok si (vrlo) mlad, klinački/klinički nadobudan i sav nekako turoban i egzistencijalistički nastrojen/rastrojen, zapitan nad Konačnim Istinama, svaka ti je Zabava – ili ne daj bože: Vedrina! – po definiciji krajnje sumnjiva, "veštačka", prava prokleta "zavera establišmenta"... I to se odnosi na film ili književnost koliko i na muziku. Pa, mislim, gde da priznaš – bar sebi, za početak – da radije slušaš, štajaznam, narkohedonističko-buržujsko-dekadentne šminkere "Roxy Music" nego "Metal Machine Music", potpuno aslušljivu hrpu industrijskih zvukova, koje je kobajagi "komponovao" Lu Rid, u nastupu apsurdnog ludila!? Mislim, sav onaj saksofon, klavijature, piće, žene – gde je tu Dubina? Tja, u redu, jeste da se Ono – sa sve Yoko Ono! – ne može slušati, ali mora bre malo i da se Pati za Umetnost...

Poigravajući se, elem, oduševljenom tvrdnjom jednog kritičara kako mu "posle svih ovih godina Sui cide i dalje zvuči kao pucanj u glavu", Hornbi zapisuje i ovo: "Pre dvadesetak godina, to bi bilo dovoljno da odmah potrčim u prodavnicu i kupim ploču. ('Pucanj u glavu! Uaau! Čak i The Clash zvuče samo kao šut u stomak!') U međuvremenu sam zaključio da pucanj u glavu nije ono što želim, i gledam da zaobiđem umetnost koja treba da proizvede takvu vrstu doživljaja. Opsednutost opasnošću je fenomen modernog doba. Imam utisak da je to posledica dugog perioda mira, prosperiteta i obrazovanja. Pitam se da li bi isti kritičar nekome ko se upravo vratio iz bitke na Somi opisivao neku muziku kao 'pucanj u glavu'"?

Hornbi je, na svoj soft način – bez buke i besa – zapravo vrlo zaguljen tip kada (pro)govori o onome što istinski voli, poznaje i do čega mu je stalo. Zato se treba okanuti merkanja njegove liste pesama, jer ona je tu pomalo i kao duda-varalica; ono što je važno jeste njegov dar da kroz esejiziranje o ovim pesmama, njihovim izvođačima i okolnostima u kojima su te pesme jednom zauvek ulazile u njegov život, ispiše bezbroj mikroogleda o, recimo, dobnoj uslovljenosti (ne)relaksiranog stava prema umetnosti, o opsednutosti klinaca njegove generacije Amerikom – neretko prikrivanom agresivnim pljuvanjem po njoj... – o ljubavi, seksu, sredovečnosti, deci, bolesti, smrti (ili bolesti na smrt, što bi rekao jedan Danac koji iz objektivnih razloga nije čuo ni za Rolingstounse!), o polifonoj suštini današnje "engleskosti" – a ko je bolji medijum za to od neodoljivog kepeca Ijena Djurija! – i mnogim drugim Velikim Temama, "obrađenim" nekako baš onako kako se to radi u pravim trominutim pop-pesmama: kao usput, kao ovlaš, kao nije-mi-ništa. Zato je "31 pesma" iznad svega omaž samoj formi pop-pesme (kao, reklo bi se, zen-koanu današnjeg Zapada!), ispisan od čoveka koji spokojno tvrdi – a vi mu verujte ako hoćete – da piše knjige samo zato što ne ume da svira i peva.

* CARMINA BURANA - MONUMENTAL OPERA , Dom sportova, 9. prosinac 2004., Zagreb. Carmina Burana Carla Orffa izvodi se 9. prosinca 2004. u zagrebačkom Domu sportova, pod ravnateljskom palicom Waltera Haupta, na sceni koju je dizajnirao glasoviti Michail Tchernaev. Od praizvedbe 1937. godine Carmina Burana ne prestaje oduševljavati publiku i intrigirati glazbenike širom svijeta. Skladana na tekstove vagabundske poezije dvanaestog i trinaestog stoljeća pronađene u bavarskom samostanu Benediktbeueren, postala je jedno od najizvođenijih i najpoznatijih djela klasične glazbe dvadesetog stoljeća. "Fortuna mi se nasmiješila kada je katalog sa tekstovima stavila u moje ruke" riječi su kojima Carl Orff opisuje svoj prvi dodir s oko 250 pjesama koje je 1847. izdao J. A. Schmeller. Skladatelj je napravio svoj izbor od njih 24, i grupirao ih pod Fortuna Imperatrix Mundi u tri sadržajno srodna dijela - o proljeću i strastima koje ono budi, o krčmi i užicima koje nudi, te ljubavi. Carl Orff je Carminu Buranu osmislio kao scensko glazbeno djelo koje zahtjeva koheziju riječi, glazbe i pokreta, no s vremenom ja naglasak sve više stavljan na isključivo koncertne izvedbe. Carmina Burana Monumental Opera, projekt koji je zaživio 1995. godine, ponovno objedinjuje sve elemente Orffova djela. Srednjovjekovna tajanstvenost razotkriva se pod kotačem sudbine kroz 24 mistične slike koje pričaju priču o sreći i nesreći, životu i smrti, ljubavi i mržnji. Carmina Burana Monumental Opera, pod ravnanjem Waltera Haupta i sa scenografijom Michaila Tchernaeva, nametnula je nove standarde u produkciji glazbenih događanja, a do sada je upriličeno pedesetak izvedbi diljem svijeta.

EINSTURZENDE NEUBAUTEN
"Total eclipse of the sun"
(1999. Rough trade)
"Silence is sexy"
(2000. Zomba records-Rough trade)

Nojbauteni strajkaju agen! Odličan 19-minutni singl bio je uvod u također odličan album. Sa singla je samo "Sonnenbarke" na albumu, a odlična naslovna (u dvije verzije) i " Helium " nisu, što je dobar razlog za nabavku singla - uz što je omot izvrstan - kroz dvije rupice na omotu s CD-a možete vidjeti kad će biti sljedeće pomrčine sunca, sve do 31.5.2003. kad je u 3.37 pomrčina na Islandu!

Album (izvrstan omot je u digi-packu, sa svim tekstovima) otvara uspotirana ( na Prodigy način) "Sabrina" s hipnotičkim refrenom "I wish this would be your color" koji vam se uvlači pod kožu. U "Sonnenbarke" poručuju "Komm mit mir", odlične su i: "In circles", "Alles", "Redukt"... Album ima ukupno 87 minuta, naravno nije sve na jednom CD-u.

Petnaesta pjesma, 18-minutna "Pelicanol" je na zasebnom CD-u i najluđa je od svih pjesama. Dovoljno je reći da je Pelicanol u prijevodu - school glue, pa vam je jasno da ovu pjesmu ne možete u potpunosti doživjeti bez određenih stimulansa (pogotovo krčanje i vrištanje na kraju, ipak ne takav atak na uši kao kod "headcleaner" s "Tabula rasa" albuma...

ENB koračaju ka novom tisućljeću kao jedan od najpripremljenijih bendova jer i tekstovima (znanost, religija...) i muzikom (tu nisu nikad kuburili eksperimentima, osim što su vremenom stišavali buku, nalik na SONIC YOUTH) i dalje će utjecati na nove bendove. "Silence is sexy. So sexy. As sexy as death... Your silence is not sexy at all."

U bendu su: BLIXA BARGELD - vocals..., ALEXANDER HACKE - bass..., N.U.UNRUH - percussion..., RUDOLF MOSER - percussion, drums..., JOCHEN ARBEIT - guitars...

HOME MADE, vol.1 - Razni izvođači
(Stain Records, 2004.)

Hm, Matija. Počinjem kao nekad: hm, Zdenko... Iako nisu slični, meni je podjednako drago kad dobijem ovakve kompilacije i, pogotovo u doba mp3 gomila, odmorim se preslušavajući šta se radi diljem domovine. Lo-fi kompilacije, smještene u tu nesretnu hermetičnu ladicu u kojoj im je fino&toplo, definicijski ograničene tehnički i omotane zaštitnim slojem entuzijazma, teško su slušljiv materijal po danu. Barem meni. Radi se (uglavnom) o intimnim crticama iz života ljudi-iz-susjedstva, koje srećemo svaki dan i nikad se ne pitamo koliko mi znamo o njima. Za snimati ovakve pjesme potrebno je imati dovoljno hrabrosti da se pritisne rec na kasetofonu ili, za one malo mlađe/spretnije, kliknuti neku ikonicu koja pokreće jednostavan program za snimanje. I toliko o mojim predrasudama. Odmah da raskrstimo - nisam ljubitelj ovakve muzike i od glazbe očekujem neku drugu vrstu energije, ali to je već druga priča. Hm, ovo me podsjeća na one recenzije kad su u Heroini pisali o najboljim bendovima na svijetu, svako u svojoj žanrovsko-pubertetskoj rupetini, nimalo ne uvažavajući Druge. Pa su ih onda u NoMadu pljuvali, na kraju sami čineći isto... Ali da se vratim - Matija se potrudio i na omotu napisao o svakom bendu ponešto, dovoljno informativno. A u nastavku, eto, čitajte kako prosječno rock-uho reagira na vrlo akustične podražaje iz izvora zvuka:

Karmakulator - predstavljen jednom pjesmom, instrumentalom, otvara kompilaciju. Teško mi je bilo šta više reći
Moj prijatelj Goran - elektronski instrumental, prigušeni Kraftwerk vrebaju iza ćoška, isto samo jedna pjesma
People with problems - bend iz Županje, vrlo britanski melodiozno&ambiciozno, okej ženski vokal, malo koncepcijski mi se ne slažu sa ostatkom materijala, pa steko drugi dojam...
Igor Baxa - nažalost je Mance pokupio slavu, ovakvi kantautori su više nego zabavni i ugodni, ma koliko se na prvi pogled činilo da im je teško...Da ne komentiram previše, stih „smrt se isplati kad intenzivno živiš“ a i neki engleski su baš okej
Marshmallow - jedan remix i ovogodišnja verzija i Matija je podsjetio da može kad hoće. Jedva čekam da ih pogledam uživo
Etui Etui Soniczoil - moji favoriti, ne znam zašto. Jednostavno sviđaju mi se ti instrumentali i ne pitajte puno
Vivian Girls - e, oni su već poznatiji, njihova Stereolab-ili-tako-neki-meni-još-nepoznatiji-bend atmosfera je okej, i njih bi volio vidjet uživo, takvih bendova kod nas nema puno
Miroslav Petrak Miki - vidi pod 4. s tim da je Miki još bliže Manceu i sigurno da im se gadi što ih svi uspoređuju s njim, al kad je tako. „Neraspoređeni policajac“ je super
The Orange Strips - njih znamo iz Briljanteena, njihov pop uopće nije moja šolja čaja, ali Danijeli se svidjela harmonikica
Sućuraj - a sve kaže naslov „Song For The ZX Spectrum“, uh
Mutual Of Omaha - jedini snimljeni u garaži, slažu buku na hrpe, meni se ne sviđa, al imaju super ime

TOM WAITS - Real Gone, 2004.

Od valjda 5 milijardi ljudi na svijetu samo jedan čovjek snima ovakve albume. I još se nije pojavio nitko ko bi nekako uspio postići sličan efekt. MENI JE OVO NAJBOLJI ALBUM SNIMLJEN OVE GODINE. Ako već moram odabrati. Pa ako vas zanima kako&zašto - pročitajte ostatak, a ako ne - opet dobro. Nemojte zamjeriti. Dakle, dragi čitatelju, ako si došao do 5. retka, pretpostavljam da te zanima o čemu se radi ovaj put.

Tomica je snimio ponovo krasnih 15 pjesama, 15 priča u kojima najbolje funkcionira. Nema klavira, ima čak nešto-kao-hip/hop-ali-luđe, ponovo gitaru svira Marc Ribot, ponovo je obiteljska manufaktura Kathleen/Tom/Casey skovala okvir i u studiju oblikovala Priču. Prvi put je snimio neku pjesmu koja se vrlo direktno dotiče ratne gluposti ("Day After Tomorrow"), žanrovski opet radi svoj omiljeni karišik, od Jamajke do New Orleansa preko onih samo njemu znanih zvukova koje naziva cubist funk . Od stvari koje bi mogle zanimati je da je na evropskoj turneji opet daleko od naših krajeva, ali da recimo ove godine posjećuje London prvi put nakon 1987. pa se nadajmo da će doći jednog dana i negdje dovoljno blizu. Produkciju je radio sam, sve tekstove naravno u suradnji sa Kathleen je učinio dovoljno zanimljivim i Običnom Waits Obožavatelju, kao i hordi onih koji traže nešto literarno vrijedno u svemu. Potražite ih makar na Internetu: ne može ga se razumjeti na prvu, potrebna su dakako pomagala, ali trud će biti više nego višestruko nagrađen. Ako volite nježnu ljubavnu poetiku ili tešku i mračnu socijalnu bukovskihardkor tematiku, koja udara u stomak, da, da, znate već... Uostalom, to i očekujemo.

O njegovom glasu neću UOPĆE, samo da naglasim da je ovaj album snimljen prvo u nekoj a capella varijanti, po kući, pa su tek onda dosnimavali zvukove, a opisati kako zvuči kad se Tom igra sa svojim glasom... ne, ne mogu i neću. Ako mislite da pretjerujem i da je snimio maniristički predvidljivo djelo o kojem se nitko ne usuđuje reći da je dosadno, ne mogu vam pomoći - isto kao kad hrpa rokera ne želi priznati elektronska dostignuća i sumnjičavo odbija poslušati Evoluciju. Poslušajte "Top Of The Hill", melankoličnu "How's It Gonna End", odvaljenu "Clang Boom Steam", klimajte glavom na "Shake It", zamislite se nad "Dead And Lovely"... U slučaju Tom Waitsa radi se o jednoj od najsjajnijih karijera u povijesti muziciranja ljudske vrste, čovjeku koji je pomaknuo granice žanrova i o kome će se ispisivati još tisuće ovakvih hvalospjeva. Zanimljivo je čitati recenzije za albume o kojima je zapravo jako teško napisati nešto suvislo i objasniti koliko ste zadovoljni što se ovakve ploče još uvijek snimaju. "Real Gone" je samo jedan biser u nizu, album koji vrijedi svake uložene sekunde i lipe, svečani povratak Waitsa u istraživački uzbudljive vode, akvatorij u kojem se odlično zabavlja i svira trombone one ribe sabljarke, na dnu Tenkiller jezera sretan što je došao kući. Gee, It's great to be home...

THE STREETS: 'A GRAND DON'T COME FOR FREE'

(679/Warner/Dancing Bear; 2004.)
Nakon što je 'Original Pirate Material' uljepšao svačiju '02. i '03. Mike Skinner aka The Streets je izdao novi album 'A Grand Don't Come for Free'. Ponovno je to garage album ispunjen rimama izgovorenim glasom nepismenog pijanca, ali ovaj puta pijanac pati od mamurluka. Himne koje slave britanske luzere rjeđe su i tiše i više ni ne pokušavaju skriti besperspektivnost i zbunjenost. Prošla je godina dana, Mike sad ima 25 i još nije veliki, ali više nije ni mali. Ima hrpu para, ali još uvijek voli kebab, sviđa se ženama, ali veze mu propadaju kao i prije. Život se nije puno promijenio.



Album je nešto što se zove "koncept albumom", odnosno pokušaj ujedinjavanja muzike i dugačke priče poput romana, opere, TV miniserije ili drame. Eto. Mike Skinnerov "koncept album" govori o godini u njegovu životu. 'It Was Supposed to Be So Easy' odličan je naslov za prvu pjesmu na novom albumu nesuđenog prošlogodišnjeg dobitnika Mercury Awarda. U pjesmi gubi pare, ali već u sljedećoj upoznaje super curu. Zaljubljuju se, žive skupa i sve je OK do četvrte stvari kada je Mike, makar u divnoj vezi punoj ljubavi, potpuno sam i nadrogiran na zabavi. SMS-a se, okružen je hrpom ljudi, ali Mikea opsjeda osjećaj neopisive samoće. Naravno, kao i uvijek, sve odlazi k vragu i Simone ga ostavlja u najljepšoj pjesmi na albumu, 'Dry Your Eyes'. Sve što je gradio raspada se i kao na početku albuma ponovno sjedi na kauču, pred televizorom. Kao i svaki dobar roman i u ovoj priči ima iznenađenja i preokreta.

'A Grand Don't Come for Free' je album koji čavrlja, razgovara s bilo kim tko sluša. Idealan je sugovornik i zvučna kulisa za većinu života. Zato se i ovo ljeto isplati biti u prvom redu na nekom festivalu i gledati Mike Skinnera kako se trese pred mikrofonom, loče viski-cole na stejđu, puši i gubi dah. The Streets je najgori izvođač uživo na čije koncerte ljudi uporno i dalje dolaze. Dolaze i slušaju ga dok posve iskreno govori o svom životu i daje zvuk njihovom. 'A Grand Don't Come for Free' zvuči baš kao ljeto/jesen 2004.

A PERFECT CIRCLE: 'EMOTIVE'

(Virgin/Dallas; 2004.)


Glasaju se glasni rokeri glasno posljednjih mjeseci. Većina viče protiv Busha, dok ima i onih koji mu drže stranu, poput Davea Mustainea, Kid Rocka, te žestokih momaka iz Godsmack i Metallice. No, oni su u manjini.Većina je javnosti otvorila svoje liberalne svjetonazore i odlučila podržati bilo što samo da nije Bush. Uz ogromne zvijezde poput Springsteena i R.E.M., tu si i alter rokeri poput Pearl Jam, Foo Fighters i A Perfect Circle. Ovi posljednji svoj su glas digli uvjerljivo najglasnije izdavši na sam dan američkih izbora i novi studijski album 'eMOTIVe', kolekciju uglavnom obrada pjesama o «ratu, miru, ljubavi i pohlepi». No, iza ovog srčanog i patrijarhalnog čina, leži i jedan ipak malo poslovniji i zemaljskiji razlog izdavanja albuma. A taj je da APC prekidaju suradnju s matičnim izdavačem Virgin Records, te na tržište ovih dana bacaju cijelu silu izdanja. Osim ove kolekcije prerada, za dva tjedna izlazi im i duplo DVD/CD izdanje 'Amotive' koje će uključivati brdo spotova, live snimki i poseban CD s remiksevima njihovih singlova. Definitivno pretrpan raspored izdanjima za bend koji izdaje malo i rijetko, i jako je protektivan oko svoje umjetnosti. No, kad je lova u pitanju, rade se sulude stvari. Virginu se navodno bliže posljednji dani, izvođači (N.E.R.D., Janet Jackson itd) bježe glavom bez obzira, pa su tako i APC odlučili u samo dva tjedna ispuniti do kraja svoju ugovornu obavezu, pa kada dođe vrijeme za sljedeći studijski album mogu biti slobodni agenti.

No, dosta o poslovno/ugovornoj strani glazbe. 'eMOTIVe' je vani i bolji je od očekivanja. Sve sam, a samo ne pobornik kavera, no mora se priznati kvaliteta kada se radi o originalnom i uvrnutom pristupu orginalnoj snimci. A ovdje doista sve vrvi od novog i svježeg pristupa uglavnom ionako već jako dobrim pjesmama. Uvodna 'Annihilation' ludilo je od napetosti; bijes, vrhunsko pripovijedanje, nelagodna atmosfera, sve zajedno može se prodati pod Božić, Helloween, Svisvete, bilo koji datum. Bilo sreća ili tuga, baš u svim kombinacijama. Lennonova 'Imagine' odabrana je za prvi singl jer je i najpoznatiji kaver ovdje, a prilagođena je APC zvuku u potpunosti. Sva raskoš vokala Maynarda i Billya u pozadini dolazi do izražaja, te je očit favorit za širi puk ovdje. 'Peace Love and Understanding' vodi glavni Billyev vokal kroz prilično bolan kaver u originalu izrazito girly pjesme. Marvin Gayeva 'Whats Going On?' jedna je od boljih ovdje, jer ipak se radi o svevremenskoj pjesmi i rasnoj hitčini bilo kad i bilo gdje, pa i u ovako sumornoj verziji. 'Passive' je ovdje (uz remiks skladbe 'Pet') jedina njihova stvar, iako se zapravo ni ona ne bi mogla svrstati do kraja u tu kategoriju. Riječ je naime o prastaroj skladbi 'Vacant' Tapeworm projekta, koja se kao jedina ikada od te kvazi-skupine našla na netu prije tri godine u live izvedbi APC. Taj događaj na trenutak je zahladio odnose na relaciji Reznor-Keenan jer se ipak radilo o Trentovoj stvari i njegovom projektu, a s obzirom na njegovo gotovo bolesno čuvanje svega u tajnosti, ovo javno izvođenje još nedovršene skladbe nije ga se baš dojmilo. S vremenom je Tapeworm i službeno ugašen, glazbenici se pomirili, a s obzirom da su ljudi ionako sad već čuli pjesmu, APC su ju doradili, nanovo snimili i preimenovali u 'Passive'. Stvar nije loša, dapače, no ostaje dojam da se ipak ne može nositi s većinom bisera s njihove dvije prijašnje studijske ploče.



Do kraja albuma, uz već spomenti remiks, nižu se kaveri što manje, što više poznatih pjesama, s tim da kvaliteta ipak malo opada kako se bliži kraj. Posebno u uho upada nenormalan kaver rasnog klasika 'People Are People' Depeche Mode, koji je toliko izokrenut ovdje da na trenutke izaziva smijeh. No dobar je, samo tako prokleto čudan. Kao što je čudan Maynardov pogled na hard-core klasiku 'Lets Have a War' Black Flag. Ovdje ta stvar zvuči kao sudar Tom Waitsa i Beyonce, koliko god to umobolno zvučalo. Vrag zna što stari hard-core veterani kažu na taj kaver. Vjerojatno su bacili rugalicu malu.

Ovim albumom i spomenutim box-setom sredinom mjeseca, A Perfect Circle zaokružili su još jedan ciklus djelovanja, koji završava Maynardovim povratkom u matično Tool jato. U ovom je ciklusu postalo jasno da je to samo i isključivo Billy-Maynard stvar, s tim da s vremenom ovaj drugi sve više vuče konce. Posebno se to čuje ovdje, gdje je majstor sam izabrao kavere, većinu stvari sam aranžirao, otpjevao, a negdje bogme i odsvirao. Billy Howerdel solidan je rock autor, jako dobar gitarist, no i glazbenik bez nekog viška karizme, što ovom drugom malom ćelavcu nikada nije nedostajalo, tako da prikriveni tiranin i ego manijak polako ovaj bend pretvara u svoj osobni mali medij za komunikaciju sa svijetom. Jer ruku na srce, kako je to točno Jeordie White član ovdje, osim što nosi fora sako i bari klinke u prvom redu na koncertima? Ovdje ga gotovo ili uopće nema. Pobjegao je u Nine Inch Nails jato. Kako se osjetila James Ihina prisutnost u ovom bendu? Nikako, ni na jednom albumu. A Josh Freese? Osim što bubnja na albumima za Evanescence, Static X, The Offspring i Guns N Roses, da, bubnja i u APC. No, teško da mu je srce tu, srce je tamo di je lova. Tako je barem u slučaju session glazbenika, što njemu stoji u opisu posla.



U kombinaciji Keenan-Howerdel dobili smo dva jako dobra studijska i jedan album obrada. Za APC će se u javnosti malo čuti tokom iduće dvije godine, a kada se i ako vrate, biti će to s novim izdavačem i vjerojatno novim glazbenicima u pozadini. Do tada Maynard ima posla. Koji je ionako odgađan mjesecima i mjesecima, zbog ovih kaver/DVD izdanja. Maynard ide natrag doma. U Tool. Smijem se od sreće samo dok to pišem. Ali, 'eMOTIVe' je na kraju ispao vrlo dobar album obrada.

TOM WAITS: ‘REAL GONE’

(Epitaph/Anti/Dancing Bear; 2004.)


Na tržištu se pojavio najnoviji muzički izdanak gospodina Toma Waitsa. Tiho, bez puno pompe i glamura, ovaj album se našao na policama malih i velikih muzičkih prodavaonica. Upravo tako, bez ikakve diskriminacije i “Mali” i “Veliki” su pronašli dovoljno prostora da se usreće ovim novim dugosvirajućim projektom Tom Waitsa.

Nakon prosječnog Jim Jarmuschevog filma ‘Cigarettes and Coffee’ gdje Tom ima vrlo uspješan dijalog s Iggy Popom, bilo je posve za očekivati da će se Waits kao po kakvoj inerciji ponovno vratiti muzičkom studiju i snimanju novog materijala. Tom ima taj “kreativni sat” po kome, kada se prihvati rada na jednom projektu, velike su šanse da će se njegova kreativnost izliti iz čaše i nastaviti dalje, bez zaustavljanja, ka drugom projektu. S Waitsom je to bio slučaj i kada je u osmom mjesecu 1992. objavio ‘Bone Machine’. U isto vrijeme je radio na Bram Stokerovom ‘Drakuli’. Muzika i film… Film i muzika…Ovo su dvije artističke forme koje se poput imena i prezimena mogu vezati uz Tom Waitsa.

Jay S. Jacobs, moj dobar prijatelj i pisac knjige ‘Wild Years –The Music and Myth of Tom Waits’, značajno je primijetio u jednom od naših maratonskih razgovora o Tom Waitsu da Tom pripada grupi kvalitetnih, ali izumirućih muzičara. “Tom Waits živi na moralnim principima”, kaze Jacobs. “Jedan od osnovnih moralnih principa kojih se Tom pridržava, a koji je u izravnoj vezi s muzikom je taj da niti jedan muzičar ne treba biti reklamni pamflet za korporacije”, kaže Jacobs u svome seciranju Waitsove magije. “Tom Waits je uvijek bio glasnogovornik ideje da muzičari nisu stavljeni na planetu Zemlju da se bave takvim pizdarijama koje bi osigurali nekoj kompaniji da proda kompletno farbanje auta za $29.99. Žalosno je vidjeti da je nekim muzičarima mnogo važnije kako će Wall Street reagirati na njihove pjesme negoli neki dječarac koji je potrošio i zadnji cent svoje ušteđevine da kupi album“ kaže Jacobs te nastavlja - “čak i vrlo cijenjeni muzičari pronađu način da se reklamno kurvaju s svojim pjesmama. Tako nije čudno kad recimo Eric Clapton odluči reklamirati Michelob pivo svojom pjesmom ‘After Midnight’”, zaključuje Jacobs.



Album ‘Real Gone’ otvara ‘Top Of The Hill’, pjesma na kojoj se Casey Waits onako “obiteljski “ poigrava s gramofonima skrečajući vinil dok hranitelj obitelji Tom Waits pjeva: “If I had it all to do all over again/I’d try to rise above the law of man…”. U istoj nam pjesmi Tom Waits pokušava otkriti tajnu onoga što smisao života, barem po njegovom shvaćanju, treba biti. Svi mi želimo ići k našem “planinskom vrhu”, no svi mi moramo napraviti odluku na koji način da se domognemo tog “vrha”. Waits je ovom pjesmom, na samo njemu svojstven način, oslikao i trenutno stanje konfuzije u kome se nalazi američko društvo u zadnjih četiri godine. Apsurdne izjave G.W. Bush administrativnog aparata koji ima za cilj da se domogne svoga “vrha” nazivajući rat u Iraku “katastrofalnim uspjehom” mogu pronaći dio sebe u stihu “What’s your throttle made of? Is it money or bone/Don’t doddle or you’ll never get home…”.

Muzički govoreći ovaj je album napravljen u najboljoj tradiciji muzičkog minimalizma. Poetika pisane i izgovorene Waitsove riječi daleko je više komplicirana negoli što je to slučaj s muzikom. Uostalom, muzika je Tom Waitsu uvijek bila transportno sredstvo da se na najbrži način njegove misli prebace u neispoliranu formu muzičkog izraza. Cijela poanta je u tome da i na ovome albumu (pjesme poput ‘How’s It Gonna End’, ‘Metropolitan Glide’, ‘Sins Of The Father’, ‘Circus’ ) Tom posve jasno želi našu pažnju usmjeriti k osnovnoj strukturi pjesme. Nastavak je to nečega što je Tom i prije radio na svojim albumima; pokušaj da pjesme imaju jak i moćan efekt na onoga tko ih konzumira.



Za nekoga Waitsove pjesme mogu biti spasitelji, a za nekoga ubojice. Nešto poput vožnje u ambulantnim kolima gdje vam ubrizgaju dozu injekcije koja vam spasi život, a s druge strane može se dogoditi da ambulatna kola zakasne i da vas to košta života. Zato je Waitsova tamna strana tu, da nam kaže nešto i o umiranju i stradanju jer nismo svi predodređeni da preživimo i to treba prihvatiti na najnormalniji mogući način. Tako u pjesmi ‘Dead and Lovely’ Tom pjeva o djevojci iz srednjeg staleža koja se naivno zaljubljuje u bogatog tipa misleći da je njegov osmijeh nešto najbolje što joj se desilo u životu. No, priča ide dalje i Waits nam objašnjava nepredvidivost gdje se i iza najmoćnijeg osmijeha može vidjeti ubojica. U ovoj pjesmi se može vidjeti i sličnost između Nick Cavea i Tom Waitsa. I jedan i drugi su spremni da ne private život kao nasmijanu stvarnost već da ga vide više kao mračni tunel na čijem se kraju, s vremena na vrijeme, može vidjeti svjetlo. Ono što je i jednom i drugom svojstveno, je i to da su i jedan i drugi sposobni da izađu s najljepšim mogućim ljubavnim stihom u trenutku kada pomislimo da je samo mrak oko nas.



Na ovome albumu, Tom Waits je na vrlo moćan način stavio jednakost između prolaznosti i ljubavi. To se možda ponajbolje može vidjeti u pjesmi ‘Green Grass’ gdje Waits na njemu svojstven poetičan način pjeva: “Lay your head where my heart used to be/Hold the earth above me, lay down in the green grass/ Remember when you loved me…/ Don’t say good bye to me, describe the sky to me/And if the sky falls, mark my words-we’ll catch mocking birds…”. Ukratko, Tom Waits je i na ‘Real Gone’ ostao dosljedan kako svome zvuku, tako i svojoj životnoj filozofiji po kojoj nema šanse da vam se desi da ne možete kupiti kartu za Stingov koncert koristeći American Express, jer, bože moj, Sting prihvaća samo Visa kreditnu karticu.

Cijeli ‘Real Gone’je zapravo zbirka mraka, ovisnosti, surove realnosti, napuštenosti, straha, ljubavi, morala koji ne može biti sačuvan u formi u kojoj su nam to zakoni čovjeka odredili. Ne treba se čuditi što je najbolje godišnje doba za objavljivanje Tom Waitsovih albuma, kao po pravilu, ili jesen ili zima. To su godišnja doba kada se jasno prepoznaje bol začinjen jakim svjetlom i ljutim glasom ovog kalifornijskog lučonoše istine i malog zadovoljstva koje se može vidjeti u punom svjetlu samo ako se pjeva o običnom čovjeku, običnom smrtniku.



Produkcijski govoreći, ‘Real Gone’ bi se vrlo lako mogao nazvati “obiteljskim albumom” jer su ga uz Tom Waitsa radili njegova supruga Kathleen Brennan te Sullivan, Casey and Kellesimone Waits. Ako se tome doda i to da je omotnica ovoga albuma napravljena od strane Julianne Deery, dugogodišnje prijateljice bračnog para Waits, onda se da zaključiti da je ovo zapravo klasičan Tom Waits album gdje nije samo važan finalni produkt već i sama priprema u njegovom realiziranju. U slučaju Tom Waitsa , privatnost i okruženost ljudima u koje ima dosta povjerenja da tu njegovu privatnost neće ogoliti niti jednoga trenutka, ključan je faktor njegovog uspjeha. Za sve nas ostale smrtnike, šansa da preslušamo bilo koji od njegovih dugosvirajućih remek djela bit će najbliže što se možemo približiti ovom muzičkom geniju. Zaključak je da kupovinom ‘Real Gone’ kupujete i jedan od najboljih albuma 2004.

NOAM CHOMSKY: “KOBNO TROJSTVO”


Otprilike u isto vrijeme kada je izraelski Kneset teškom mukom donio odluku o povlačenju osam tisuća židovskih naseljenika iz Pojasa Gaze i dijela Zapadne Obale, u Hrvatskoj je objavljena knjiga “Kobno trojstvo – Sjedinjene Države, Izrael i Palestinci” Noama Chomskog (Profil, Zagreb, 2004.). U pravoj poplavi knjiga velikog američkog lingvista što je posljednjih godina preplavila Hrvatsku, “Kobno trojstvo” ima posebno mjesto. Riječ je o jednoj od “najambicioznijih dosad napisanih knjiga o sukobu između cionizma i Palestinaca koja prepoznaje središnju ulogu Sjedinjenih Država”, kako je napisao autor predgovora Edward W. Said, dodavši da je Chomsky napravio “nepopustljiv prikaz ljudskog nepoštenja, pohlepe i intelektualne izopačenosti”. U deset poglavlja, autor je analizirao odnose između Izraela, SAD-a i Palestinaca. Osobito se osvrnuo na “porijeklo 'posebnog odnosa'” između Amerike i Izraela. Chomsky iznosi kako je od 1978. do 1982. Izrael od SAD-a dobio 48 posto ukupne vojne i 35 posto ekonomske pomoći namijenjene svijetu. Zauzvrat, Izrael pomaže SAD-u u kontroli naftnih rezervi na Bliskom istoku. Chomsky, također, beskompromisno razotkriva propagandne sustave kojima su se te dvije države služile ne bi li uvjerile zapadnu javnost kako je problem u Palestincima koji ne žele prihvatiti nikakav mirovni plan.

Na kraju opsežne knjige, nalaze se karte s prikazom židovskog naseljavanja na područjima Gaze i Zapadne Obale, kao i kronologija izraelskih osvajanja palestinskih područja. Sve u Svemu, Chomsky je napisao “veliku i važnu knjigu koju moraju pročitati svi koji se bave javnim poslovima”, kako je ustvrdio i Said. (G. B.)

"POVRATAK" ANDREJA ZVJAGINCEVA

VELIKA IMPROVIZACIJA

"Povratak", debitantski film anonimnog ruskog televizijskog realizatora Andreja Zvjaginceva, prošlogodišnji je pobjednik Venecije i Zagreb film festivala. Osvajač Zlatnog lava u Zagrebu je imao strašnu konkurenciju. Organizatoru Borisu T. Matiću zvijezde su se savršeno poklopile i na premijernom zagrebačkom festivalu prvih i drugih filmova našli su se "Izgubljeni u prijevodu", drugi film Sophije Coppole, te "Gori vatra", debitantski film Pjera Žalice. Oba filma u međuvremenu su postali suvremeni klasici matičnih kinematografija. "Izgubljeni u prijevodu", komedija s odgođenom romansom, najbolji je ljubić nakon "Titanica", a "Gori vatra" je uz "Ničiju zemlju" preporodni film bosanske kinematografije.

Usprkos tome, proglašenje "Povratka" s Vladimirom Garinom i Ivanom Dobronravovom pobjednikom prvog ZFF-a, nitko nije smatrao problematičnim. Da je Sophia Coppola doputovala u Zagreb glavnu nagradu bi dobili "Izgubljeni", da u Zagreb nije došao Konstantin Lavronenko (otac iz "Povratka") pobjednik bi bila "Vatra", no "Povratak" je sve htjelo: i kvaliteta i računice.

Četrdesetogodišnji Zvjagincev se pojavio niotkuda. Vjerojatno ni on sam, niti njegova obitelj, nisu više računali na njega, a kamoli da je na njega mogla računati ruska kinematografija ili svjetski film. No priča o dvojici dječaka i iznenadnom povratku kući njihova oca uspoređuje se s "Ivanovim djetinjstvom", debitantskim filmom Andreja Tarkovskog, koji je također bio pobjednik Venecije. "Povratak" je kreativni paradoks – precizni film, otvorene i nedorečene priče, nastao kao rezultat velike improvizacije. Zvjagincev će sada možda nestati isto tako kao što se i pojavio, ali sa svojom zastrašujućom i nepredvidljivom pričom "Povratak" ostaje u samom vrhu filmova o djetinjstvu.

THOMAS BERNHARD: "PODRUM", MEANDAR, ZAGREB, 2004.

SILAZAK PO ISTINU

Roman "Podrum" nije ni po čemu velika priča – velike su i sjajne istine koje autor, pričajući ju, kazuje. Ova knjiga ne ostavlja tako bezizlazan i razarajući dojam kao neka druga Bernhardova djela, ona se može čitati s puno manjim “teretom na duši”, s većim osjećajem zadovoljštine i čudesne snage koju ovaj tekst čitatelj može dati, naravno, ukoliko je on za njega spreman


Ime austrijskoga pisca Thomasa Bernharda u posljednje je vrijeme češće prisutno u hrvatskoj kulturnoj javnosti – zahvaljujući izdavačkom pothvatu, biblioteci Djela Thomasa Bernharda koju je prošle godine pokrenuo zagrebački izdavač Meandar, te također prošlogodišnjem kazališnom uprizorenju jedne Bernhardove drame u GDK Gavella. Trg heroja naziv je uprizorene i svježe prevedene drame, jedne od posljednjih koju je Thomas Bernhard napisao prije svoje smrti, 12. veljače 1989. godine (rođen je 9. veljače 1931.). Domaća je, dakle, publika, dosada imala priliku susresti se s nekoliko Bernhardovih tekstova – knjigom kratkih proza Imitator glasova, romanom Wittgensteinov nećak, te knjigom drama Trg heroja. Niz prijevoda iz velikog opusa ovog velikog i važnog pisca i dramatičara s kraja 20. stoljeća nastavlja se, tako da odnedavna imamo priliku čitati još jedan roman Thomasa Bernharda – Podrum, tiskan u originalu 1976. godine.

Podrum je priča o vlastitom životnom podvigu, koju je autor ispripovijedao ne skrivajući pri tom ponos – o tome kako je kao 16–godišnjak svojevoljno napustio gimnazijsko školovanje, obijen krutošću i izvještačenošću ljudskih odnosa koje je tamo zatekao, koji su samo preslika odnosa koji vladaju u cijelom društvu. Vođen instinktom i željom da bude koristan i sam privređuje novac, Bernhard pripovijeda o tome kako se odlučio zaposliti kao trgovački pomoćnik u prodavaonici u “zloglasnom” naselju na rubu Salzburga.

Zloglasno naselje

Naselje čiji će naziv autor spomenuti najmanje pedesetak (a možda i više!) puta, neka je vrst gradskog geta za svu ljudsku prljavštinu i zlo kojega se grad, odnosno društvo, odlučilo “riješiti”. U tom naselju ulice nisu imale svoja imena, jer za to nije bilo potrebe – ono nije posjedovalo nikakve dodatne životne “infrastrukture” osim malih trgovina mješovitom robom u kojima su se najbolje prodavali kobasice i rum. Bernhard govori kako se upravo u tom ljudskom paklu ili pretpaklu, kako ga naziva, osjećao sretnim, iako je bio okružen ljudskom podlošću, svakodnevno dolazeći u kontakt sa zločincima, alkoholičarima i gubitnicima svake vrste.

Razlog autorove “sreće” bio je, između ostaloga, i u tome što je rad u tom naselju bio na neki način oživotvorenje njegove težnje za komunikacijom lišenom izvještačenosti i licemjerja, uzajamnog podilaženja i hranjenja taština, to jest težnje za čistom, iskrenom komunikacijom koja iza sebe nema sakriven nikakav “pozadinski okvir”. Potraga za bezuvjetnom slobodom, lišenom kompromisa, ono je što vječito opsjeda Bernhardovo djelo – komadić takve “arije” pronašao je kao tek načeti pubertetlija u sredini “odbačenih i prezrenih”, među onima koje je društvo istisnulo iz sebe i gurnulo ih na rub, da se slome i potonu do kraja.

Odbačeni ne moraju biti licemjerni jer za njih nema više nikakve šanse – to znači da zloću, mržnju ili ljubomoru što je osjećaju jedni spram drugih ne moraju sakrivati – sve je legitimno jer je sve istinito, budući da su laž i prijetvornost potrebni za inauguraciju u ljudsku civilizaciju iz koje su ovi stanovnici izbačeni.

Bernhard ovu svoju zgusnutu prozu pripovijeda već prepoznatljivo hladnim, gotovo izvjestiteljski distanciranim tonom, kao da ispisuje izvještaj o jednom periodu svog života. Kod njega nema dizanja ili spuštanja tenzije, to jest, emocije – sve rečenice imaju jednak, ravnomjeran ton, zato ostavljaju dojam “hipnotičnosti”. Njegov je tekst gusta mreža od početka do kraja ispletena jednako pravocrtnim bodom – tu nema stanke, nema dijaloga, nema pathosa, nema “klasičnih pripovjednih paradigmi” – sve je jedna gusto protočna misao koja svoje najuzvišenije trenutke doseže upravo u dijelovima koji se običavaju nazivati “filozofskim”, a zapravo su kruta, ohlađena razmišljanja o žalobnosti i besmislu ljudske egzistencije.

Kriva šablona

Tu pada u vodu ona često ponavljana šablona o tome kako je Bernhard pisac čije se djelo ogleda u kritici malograđanske Austrije. To je, dakako, istina, ali otkrivajući postepeno njegovu literaturu, postaje jasno da njegova kritika ima puno veću dubinu i težinu od one koja bi bila potrebna da pokrije zapremninu jedne male Austrije, i da je uperena, puno generalnije i beznadnije, kritici ustroja ljudskih društava općenito, i čovjekove neslobodne egzistencije unutar njih. I ovdje se, kao i u romanu Wittgensteinov nećak, posebna specifičnost teksta Thomasa Bernharda osjeća u njegovom ritmičkom nizanju rečenica, njihovom ponavljanju ili obrtanju sličnih rečenica u nekoliko navrata, što za posljedicu zaista ima stvaranje jedne čudne, moglo bi se reći “zaumne” melodioznosti. Taj je element jedan od nosećih stilskih elemenata u Bernhardovom tekstu, on mu daje njegovu osobitu “umjetničku razinu”.

Roman Podrum nije ni po čemu velika priča – velike su i sjajne istine koje autor, pričajući ju, kazuje. Ova knjiga ne ostavlja tako bezizlazan i razarajući dojam kao prethodno preveden Bernhardov roman, ona se može čitati s puno manjim “teretom na duši”, s većim osjećajem zadovoljštine i čudesne snage koju ovaj tekst čitatelju može dati, naravno, ukoliko je on za njega spreman.

MALAGA
NOVI PICASSOV MUZEJ


Novi Picassov muzej u Malagi privukao je gotovo 425.000 posjetitelja u prvoj godini rada, rekla je Picassova snaha Christina Ruiz-Picasso u Malagi, gradu na jugu Španjolske u kojem je 1881. godine rođen slavni slikar. Ruiz-Picasso je također izjavila da je muzej "premašio sva očekivanja", te dodala da će se u sklopu muzeja, koji je povećao "kvalitetu kulturnog života u Andaluziji i Malagi", otvoriti i knjižnica. Muzej, vrijedan 66 milijuna eura, otvorio je španjolski kralj Juan Carlos 27. listopada prošle godine. U muzeju se nalazi najznačajnija zbirka umjetnikovih radova, iako je po broju izložaka manja od Picassovih zbirki u Barceloni, New Yorku, Parizu i Antibesu. U stalnom postavu izložena su 204 umjetnička djela čija se vrijednost procjenjuje na 176 milijuna eura.

Do kraja veljače iduće godine otvorena je posebna izložba pod nazivom "Picasso drugih Picassa", koja predstavlja 87 slika iz zbirki drugih muzeja. Eksponati iz stalnog postava potječu iz privatne zbirke Christine Ruiz-Picasso i njezina sina Bernarda koji su muzeju poklonili 155 radova, a ostalih 49 besplatno su dali na raspolaganje na razdoblje od minimalno deset godina i na taj način omogućili osnivanje Muzeja. Muzej je smješten u nekadašnjoj plemićkoj palači u središtu staroga grada, nedaleko od kuće u kojoj se rodio Picasso...

* ZBIRKA djela Helmuta Newtona oporukom ostavljena Berlinu obogaćena je predmetima i priborom kojima se služio umjetnik, a koje je njegova udovica predala muzeju fotografije. Newtonov prvi fotoaparat, kupljen 1932. u Berlinu, jedan je od glavnih izložaka nove izložbe Private property, koju je inaugurirala umjetnikova supruga June Newton. Ona je podsjetila da bi njezin muž, preminuo u siječnju, ove nedjelje imao 84. rođendan, te da se radi o njezinom poklonu Helmutu i Berlincima. Private property nadopunjuje Sex and Landscapes i Us and Them, dvije izložbe koje prikazuju desetke fotografija koje je Newton 2003. oporučno ostavio Berlinu. Nova izložba je postavljena u bivšoj Umjetničkoj biblioteci, u neposrednoj blizini kolodvora Zoologischer Garten s kojeg je Helmut Newton, židovskog porijekla, 1938. godine vlakom krenuo u egzil bježeći pred nacistima...


* "POVIJEST ljepote", najnovija knjiga talijanskoga teoretičara, kritičara i romanopisca Umberta Eca, objavljena je istodobno na trinaest jezika, među njima i na hrvatskom u izdanju zagrebačkog nakladnika Hena.com. "Iako ilustrirana sa stotinjak remek-djela svih vremena, ta knjiga nije povijest umjetnosti. Slike, kao i bogata antologija tekstova, od Pitagore do naših dana, služe za rekonstruiranje različitih ideja ljepote do kojih se dolazilo i o kojima se raspravljalo od antičke Grčke do danas", napominje u popratnoj bilješci izdavac.

PUN KUFER - MAME I BEBE (Menart)


Kome je svega pun kufer? Razne postave dolaze i odlaze ali šef parade ostaje Daniel Biffel - kultiviran, šarmantno mrzovoljni mizantrop s mnogo prvoklasnih albuma američkog rocka u kućnoj kolekciji...
Zašto čovjek takvih kredita (i autor koji vjerojatno napamet zna svaku Dylanovu pjesmu) za svoj treći album nije smislio tekstove bolje od capri hlaćice / i tanga gaćice ostat će jedna od većih misterija modernog hrvatskog rocka. Žuta minuta koja se protegla na pola sata? Druženje s pogrešnim ljudima? Teško je reći, no navoditi stihove iz pjesama poput "Lijepa kopija" ili "Na plaži" (obje melodijski intrigantne) značilo bi odsklizati s onu stranu dobrog ukusa.

Tako je preostalo glazbi da izvuče stvar i prosjek popravi do razine solidnog. Uvodna "Norma Belle", sada već pretposljednji singl, pulsira zaraznom melodijom kakva se iz domaćeg pera nije izmigoljila još od zlatnih dana Štulića? Stjublika? Teško. Biffelovi aduti inspiraciju manje crpe iz domaće, a mnogo više iz bogate američko-kanadske kantautorske/roots rock-tradicije koja podrazumijeva mnogo akustičnih gitara, suptilnih klavirskih dionica, usne harmonike i nešto umiljatih ženskih back-vokala.

Da je Daniel Biffel znao prepoznati crtu koja vulgarno dijeli od provokativnog, "Mame i bebe" bi konkurirao za jedan od najzapaženijih albuma godine. Ovako, sve miriši na polupropuštenu priliku. Konzumirati s oprezom. (D. L.) (3)

NICK CAVE AND THE BAD SEEDS Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus (Mute/Dallas)
"Koliko god da vam je teško, tješite se - Nicku Caveu je sigurno mnogo gore." Ova zlobna novinarska opaska precizno ocrtava stanje duha australskog darkera čija je karijera posljednjih godina (a naročito recentnim albumom "Nocturama") počela kliziti u manirizam. Eto dobre vijesti - Cave se trgnuo i za potrebe novog izdanja snimio sedamnaest novih pjesama koje je podijelio u dvije zasebne albumske cjeline te isporučio u dvostrukom disku.

Razlika u ugođaju očita je na prvo slušanje. Prvi je album, tipično naslovljen "Abattoir Blues" ("Klaonički blues"), agresivnijeg tona s valjajućim soundom i hiperaktivnim sviračkim egzekucijama Bad Seedsa u čijoj postavi više nema Blixe Bargelda. Pjesme na drugom CD-u "The Lyre Of Orpheus" katkad aludiraju na irski folk (izvrsna "Breathless"), i većinom su spuštenog intenziteta, no kroz oba albuma provlači se zajednička nit: odlično aranžirane ženske gospel dionice koje potpisuje The London Community Gospel Choir.

Njihove su vokalne asistencije (ionako šarmantnom) pilot singlu "Nature Boy" dale dodatna krila, a podebljale su i "There She Goes" - možda najmahnitije impresivnu Caveovu pjesmu u zadnjih petnaest godina. Ni ovisnici o tmurnim ubij-sve-i-vrati-se-sam baladama neće ostati uskraćeni, no značaj ta dva albuma blizanca leži u energiji i spontanosti kako u sviračkom pristupu tako i odabiru stilova. A oni se kreću u rasponu od waitsovskog bluesa preko pop-rocka do gospela i glazbe s okusom tradicije. Nick Cave, bivši junkie koji pri ruci uvijek ima barem dvije kopije Biblije, napokon je došao k sebi, što svakako valja pozdraviti. (D. L.)

MARILYN MANSON - LEST WE FORGET (Interscope/Aquarius)

Tijekom primišljeno vođene karijere Manson je provokativnost razvio do ekstrema, i to na užas srednje struje koja do danas nije pronašla način kako se nositi s njegovim nepodopštinama. No onda je iz stožera samog Antikrista stigao odgovor: "Lest We Forget" je oproštajna kompilacija nakon koje konzervativna Amerika zajedno sa svjetskim saveznicima napokon može odahnuti.
Vojska fanova ovdje će pronaći uredno poslagane hitove od "The Dope Show" i "mOBSCENE" do omiljenih obrada poput "Sweet Dreams" i "Tainted Love" (skrojenoj prema "Soft Cell" verziji, a ne originalu "Glorie Jones"). No možda se Mansonu doista istopila inspiracija - na best of je priložio samo jednu novu pjesmu, i to karakteristično odrađeni cover Depeche Mode klasika "Personal Jesus". (D. L.) (3)

TOM WAITS - REAL GONE (Anti/Dancing Bear)
Što stariji, to luđi - tako bi mogla glasiti najkraća dijagnoza u povodu novog diskografskog istupa jedne od najosebujnijih pojava u zadnjih tridesetak godina popularne glazbe.
No iskustvo od albuma "Swordfish" poučilo nas je da osebujnost u Waitsovu slučaju podrazumijeva sve veću količinu slušateljskog napora nakon kojega u pravilu slijedi nagrada.

Jer, svakim ponovljenim slušanjem početni šok ustupa mjesto spoznaji da je američki kantautor i pod stare dane uspio iskopati manevarski prostor za daljni autorski napredak. Na Real Gone ostavio se klavira proširivši spektar utjecaja na bluesirani jamaikanski rock-steady u odličnoj 11-minutnoj temi "Sins Of My Father", pa čak i na svojevrsni avangardni hip-hop u uvodnoj "Top Of The Hill".

Ubačeno je i malo Afrike te nekoliko uobičajeno impresivnih astmatičnih balada, no albumom dominira agresivna teatralnost iskušana na ranijim projektima. Primjerice, u pjesmi "Hoist That Rag" Waits se glasa poput zvijeri oboljele od teške upale pluća, no ispod režanja i hroptanja, te škripave pseudokubanske instrumentalne pratnje, krije se zgodna gitaristička figura.

Ukratko, nakon kaotičnog prvog dojma (gramofonski scratch umjesto glasovira, ljudski beat-box kao nadopuna pravim udaraljkama, lonci i poklopci posvuda okolo) stvari će ipak sjesti na svoje mjesto. Naravno, ako ste skloni vrijeme utrošiti na utapanje u friškoj avanturi punoj - ne nužno tim redom - štakora i grijeha, politike i rata, automobila i vlakova, alkohola, karnevalskih čarolija i ostalih stvari koje čine (polu)svijet staroga Toma - čovjeka kojega je i dalje mnogo lakše cijeniti negoli voljeti. (D. L.)

BRIAN WILSON - SMILE (Nonesuch/Dancing Bear)

Nije uvijek lako shvatiti histeriju koja se stvara oko svakog novog poteza Briana Wilsona - genija koji još nije odsanjao ambicije iz sredine 60-ih: nadmašiti Sgt Peppers i Beatlese, nadmašiti Pet Sounds i samoga sebe, promijeniti lice popularne glazbe jednom i zauvijek No kada je album "Smile" - revoulucionarno djelo Beach Boysa kojim je to kanio učiniti - bio na rubu izlaska, Brian je doživio jedan od svojih nervnih slomova i stvar je arhivirana s aureolom velike i nikad riješene misterije. Trideset sedam godina kasnije, Wilson se iznova pozabavio svojom izgubljenom pop-simfonijom.
Izvorna glazba podvrgnuta je - uz potporu Brianovog trenutnog pratećeg benda - mukotrpnoj rekonstrukciji. Posao je dodatno otežan jer su pjesme po sistemu cut and paste, nerijetko zamišljene kao mozaik dijelova različitih u tempu i melodijskoj strukturi. S druge strane, stihovi Van Dyke Parksa i danas su enigmatični kao i prije tri i pol desetljeća, što je učvrstilo mitski status pjesama poput "Heroes And Villains" ili uistinu briljantne "Surfs Up".

Dijelovi su, dakle, raskošno melodični i inovativni, ali stvari poput blentavo djetinjaste "Vega-Tables" ili kakofonične "Mrs OLeareys Cow" nisu izdržale test vremena. "Smile" vrijedi poslušati, premda će u njemu istinski uživati ponajprije radoznali studenti glazbe, dokoni povijesničari i vojska Beach Boys eksperata koja je napokon dobila priliku začepiti rupu u kolekciji. (D. L.)

ELVIS COSTELLO - DELIVERY MAN (Lost Highway/Aquarius), PAUL WELLER - STUDIO 150 (V2/Dallas)

Čime se bave preživjeli veterani new wave revolucije, generacija 1977/78? Djelomičan odgovor pružaju Elvis Costello i Paul Weller - dva vitalna sredovječna kantautora koji se nikada nisu bojali upuštati u kreativne rizike svih vrsta.
Posljednja tvrdnja mnogo više vrijedi za Costella koji se posljednjih desetljeća okušao doslovce u svemu, od popa i soula, countryja i šlagera do klasike i jazza. Ovih je dana isporučio "Il Sogno", album s glazbom za baletnu adaptaciju Shakespearovog "Sna ljetne noći", no recimo da je to hir. Osjetno tipičnijeg Elvisa možete sresti na istodobno objavljenom "Delivery Man". Snimljen u Memphisu uz po jednu vokalnu asistenciju Lucinde Williams i Emmylou Harris, album pulsira roots-rock elementima odavno istraženima na albumima poput "King Of America" i "Almost Blue". No "Delivery Man" mnogo je siroviji od prvog i stilski razbarušeniji od drugog, ne uvijek prohodan ali dovoljno intrigantan i s barem nekoliko budućih standarda i jednim klasičnim singlom ("Monkey To Man").

Za razliku od Costella koji ne zna kamo bi s tolikom količinom nove glazbe, Weller proživljava autorsku krizu: novih pjesama nema na horizontu, pa je energija usredotočena na kolekciju pristojnih obrada, naslovljenu prema amsterdamskom Studiju 150 u kojemu je snimljena. Dylanova "All Along The Watchtower" prerađena je radikalno i ne baš uspješno dok ostale pjesme - čiji originalni vlasnici variraju od subverzivnog underground soula Gill Scott Herona do folk-rocka Tima Hardina - ugodno podsjećaju kako je Weller kadar zablistati i onda kad mu u ruke padnu tuđi predlošci. (D. L.)

BLUES EXPLOSION - DAMAGE (Mute/Dallas)

Ime i prezime šefa kuhinje Jona Spencera izbačeno je iz naziva, ali ne i iz postave benda. Doista, Damage (sedmi diskografski istup u karijeri) pulsira kompaktnošću i autorskom zaokruženošću, premda je barem pola albuma palo u ruke gostujućim producentima i 'sound doktorima’. Napola zaboravljeni Chuck D (Public Enemy) pošteno je odradio posao u “Hot Gossip”, produkciju na “Spoiled” i “You Been My Baby” (obje je vokalno dekorirala Martina Topley-Bird) potpisao je David Holmes bradom, dok je Dan The Automator zablistao u izvrsnoj “Crunchy”… Doista, vrlo hrskavo i fokusirano zvuče i danas, nakon što su se bezbroj puta ranije narugali pravilima hard bluesa - žanra koji se u njihovu žrvnju pretvara u sasvim novu zvijer. Očekujte neočekivano. (D. L.)

ELEMENTAL MALE STVARI (Menart)

Nekadašnji je trio u šest godina narastao do septeta, ne bez razloga: "Male stvari" album pokazuje da su priključeni članovi korisno upregnuti u misiju otvaranja prema rubnim žanrovima koji traže superiorne instrumentaliste. Na "Malim stvarima" sviranje je doista besprijekorno, a topla, sočna i organska produkcija i sve "zaigraniji" aranžmani sugeriraju ozbiljan korak naprijed u odnosu na prva dva pokušaja.
Hip-hop osnova osvježena je s malo reggaea ("Ova glava zna"), nešto jazz-fuzije ("Odrastanje"), latino-poskočica (bonus zafrkancija "Materijalist") i dosta funka, pa usporedbe s Rootsima i Les Nubians nisu bez smisla.

Problem ostaju jednodimenzionalni, neduhoviti i iritantni tekstovi koji - uz iznimku šarmantne naslovne pjesme - pulsiraju negativnim vibracijama proizašlim iz vječitog rata spolova. (D. L.)

JOHN FOGERTY DEJA VU ALL OVER AGAIN (Geffen/Aquarius)

Premda naslovna pjesma “Već viđeno” gorko aludira na aktualnu američku vanjskopolitičnu situaciju povezujući Irak i Vijetnam (“iz dana u dan brojimo mrtve i umiruće / i dopremamo kući njihova tijela…”), izraz 'deja vu’ mogao bi se primijeniti i na glazbeni sadržaj novog Fogertyjeva albuma.
Set novih pjesama u prosjeku je pristojne kakvoće, no mješavina swamp-rocka, rockabillyja, bluegrassa i (polu)akustičnih balada, sve je to koncem 60-ih osjetno bolje priređeno na vrhunskim pločama njegovih Creedence Clearwater Revival. Osjetnije su podbacile pjesme koje se bave osobnijim stvarima (primjerice, “Sugar Sugar” gotovo da je prekoračila granicu dobrog ukusa) što nakon preslušavanja albuma ostavlja dojam poludovršenog posla. Moglo je i bolje.

THE ROLLING STONES Live Licks CD (Virgin/Dallas)

Fraza o najvećem rock n roll bendu na svijetu toliko se izlizala od upotrebe da su mnogi tijekom godina zaboravili koliko je istine u njoj. Paradoksalnom ostaje činjenica da je bend s takvom titulom (i s nizom studijskih remek djela) objavio vrlo malo odličnih koncertnih albuma - onaj najbolji još je uvijek "Get Yer Ya Yas Out" s američke turneje 1969., a o nekima, poput neslušljivog "Still Life" s početka 80-ih, bolje je ne trošiti riječi.
"Live Licks" je u redu, negdje u zlatnoj sredini. Snimljen na lanjskoj 40 Licks turneji - na kojoj su uz taktiku stadion/dvorana/klub pred gotovo tri i pol milijuna ljubitelja ubrali rekordnih 300 milijuna zelembaća - album je razlomljen na dva koncepcijski odvojena diska.

Prvi je svojevrsni mini greatest hits snimljen pred publikom, i kao takav će - usprkos solidnom gostovanju Sheryl Crow u "Honky Tonk Women" - biti sporadičnog zanimanja tipičnom Stones fanatiku. Mnogo zanimljivije zvuči drugi CD ispunjen rijetko izvođenim pjesmama koje su mahom svirane u intimnijim prostorima uzavrelih klubova - od "Neighbours" i "Rocks Off" preko "Beast Of Burden" do Otis Reddingove balade "Thats How Strong My Life Is" i fantastične, desetminutne "Cant You Hear Me Knocking" čija je izvedba dosegnula original s albuma Sticky Fingers. Stonesi dugo nisu zvučali ovako samouvjereno.

Ako se nakon ovoga poželite prebaciti u davnu 1968. i provjeriti razliku "Stonesi nekad i sad", priključite se The Rolling Stones Rock And Roll cirkusu - jednom od najekstravagantnijih primjera njihove ambicioznosti. Ideja je bila Jaggerova: snimiti TV-special organiziran u formi pravog cirkusa, sa slavnim gostima i samim Stonesima kao glavnim zvijezdama.

No umjesto u eter, snimljeni je materjal odaslan u arhivu gdje je ostao sve do 1996. kada je prvo pušten u opticaj na CD-u i VHS-u, a sada i DVD-u. Razlog bunkeriranja navodno je inferioran nastup zvijezda večeri koje su (kao gosti) zasjenili The Who mahnitom izvedbom mini rock opere "A Quick One", no gledajući danas, ta se opravdanja čine pretjerana. Bez obzira na malaksalog Briana Jonesa, Stonesi su zvučali odlično, uz goste koji uglavnom nisu razočarali. Jethro Tull iskoristili su početnu šansu, Taj Mahal pršti od energije, Eric Clapton i John Lennon dobro funkcioniraju zajedno (uz Richardsa i Mitch Mitchella) u ad hoc supergrupi Dirty Mac.

Kada napokon dođe red na Stonese, shvatite da ste se našli usred swinging Londona, i to u vremenu kada je svakojaka ludorija bila moguća. (D. L.)

LEONARD COHEN Dear Heather (Sony/Menart)

Ako ga upitate odakle mu dolazi nadahnuće, odgovor će otprilike glasiti: "Pojma nemam - da znam, odlazio bih tamo malo češće". Doista, jedanaest studijskih albuma u više od trideset pet godina karijere nije mnogo, ali kvaliteta se pamti, i konzistentnost. Jer, usprkos ofucanoj šali da bi se uz svaki njegov album trebao priložiti žilet, Leonard Cohen preživio je sve - depresije i emocionalne brodolome, suradnju s naoružanim Philom Spectorom i kreativne blokade, iskustvo s drogama ("Probao sam ih sve") i samostanima. Nedavno se dokopao sedamdesetog rođendana čije se slavlje poklopilo s izlaskom novog albuma "Dear Heather", dodatnog dokaza da na kanadskog barda valja računati i pod (vrlo) stare dane.
Po načinu oblikovanja zvuka i po tipu ugođaja dvanaest novih pjesama izravno se naslanjaju na prethodni album "Ten New Songs" na kojemu je dominirala pjevačica/aranžerka Sharon Robinson. Ukratko, zauvijek zbogom isturenim akustičnim gitarama; njih su zamijenili sintesajzeri koji zvuče kao otpisana roba s hotelskih terasa iz ljeta 1987, te povremene fino upakirane dionice tenor saksofona ili klavira. Takvom se, naoko banalnom instrumentalnom tkivu suprostavljaju riječi dokazano poetske težine, više odrecitirane negoli otpjevane: uvodna "Go No More A-Roving" uglazbljeni je Lord Byron!

Pa ipak, cjelina uglavnom funkcionira. Cohenov se glas spustio do najtamnijih dubina, ali je u njemu zadržana artikuliranost i izražajnost samouvjerenog mudraca. U nekim je skladbama - poput "Undertow" - vokalna uloga ravnopravno podijeljena s dodatnom pjevačicom Anjani Thomas, koja mu se priključila i u aranžerski raskošnijem finalu "The Faith", zasnovanom na starom folk-napjevu iz Quebeca. Na "Dear Heather" našao se i opori komentar na američki 11. rujan ("On That Day") i nešto autobiografskih referenci ("Because Of"), ali vrhunac albuma je "The Letters" (ponovno s Robinsonovom u akciji) koja može izdržati usporedbe s njegovim najemocionalnijim trenucima uopće.

Iz nekog koncepcijski nepoznatog razloga, studijskom je setu pridodan i koncertni cover country standarda "Tennessee Waltz", za ovu priliku izvučenog iz arhive. Gorka priča o gubitku velike ljubavi savršen je kraj bilo kojeg albuma Leonarda Cohena - čovjeka koji na plećima kao da nosi svu bol ovoga svijeta i opet se iz svega izvuče elegantno poput prekrasnog gubitnika koji naposljetku izrasta u svačijeg heroja. (D. L.)

BJORK - MEDULLA (Polydor/Aquarius)

- Svršeno je s instrumentima - izjavila je nedavno Bjork i umjesto dokaza priložila "Medullu" - album s eksperimentalnom oštricom na koju bi se porezao i Zappa bradom, samo da je živ.

Medulla je latinska riječ koja označava koštanu moždinu, a u figurativnom smislu srž ili jezgru, i naslov očito nije odabran slučajno. Uz nekoliko iznimaka, glazba je aranžmanski svedena na svoj a capella kostur i potom bačena u zagrljaj podivljale mašte islandske umjetnice. Rezultati su intrigantni premda ne pretjerano slušljivi. Kroz neke od četrnaest pjesama (poput "Vokuro" ili "Submarine") provlači se gotovo sakralna nit; druge pak ("Submarine") kao da dolaze iz vrlo udaljenih galaksija dok se treće opiru bilo kakvom kategoriziranju ili ih naprosto možete otpisati kao proizvod iznimno pomaknutog uma ("Piano II2).

Istina, niti na prethodnih pet solo albuma bivša Icecubes pjevačica nije disala u easy-listening ritmu, no "Medulla" je kulminacija njezine ekscentričnosti i album kojim je očito željela testirati granice do kojih može doprijeti ljudski vokal - sam, multipliciran ili u kombinaciji s neznatnom ritmičnom pratnjom. Ovo nije niti pop, još manje rock, a o srednjoj struji nema ni govora. "Medulla" je hermetičan i šizofren komad plastike, od mainstreama udaljen onoliko koliko je - primjera radi - Kylie Minogue daleko od speed-metala. (D. L.) (3)

Sonic Youth: Nurse

Ako njih pitate, Nurse zvuči kao jamming Black Flaga i Fleetwood Maca iz faze albuma Bare Trees. Drugim riječima, Kim Gordon, Thurston Moore i ostali pokušali su glad za avant-rock eksperimentiranjem pomiriti s adult-pop ambicijama, ili još jednostavnije: zakopati buku i melodiju na jednom mjestu, nerijetko unutar iste pjesme! Premda duljina skladbi koja se penje do zabrinjavajućih šest minuta prije sluti na frankeštajnovske kreacije nego na bešavne spojeve dvaju suprotnih autorskih pristupa, rezultati su solidni - čak i kada produljena gitaristička cviljenja slušatelja odvuku na teren monotonije. Ukratko, za Sonic Youth standarde, Nurse je ipak posve prohodno ostvarenje. (D. L.) 3

Tom Waits and Crystal Gale: One from the heart

Katkada sporedne aktivnosti za sobom ostave najdublje tragove. Reizdanje glazbe za Coppolin film One From The Heart savršen je primjer - i to ne samo zato jer je glavni kuhar Tom Waits glavom i kapom! Pjesme su impresivne, katkada i bolje od njegovih redovnih radova, a za mikrofonom se priključila i country pjevačica Crystal Gayle. Vinil je objavljen paralelno s filmom (1982), CD verzija šest godina kasnije, no obje su inferiorne u odnosu na remasteriranu varijantu s dva bonusa: Candy Apple Red i Once Upon A Town. Album je pun besprijekornih klavirskih balada, izvedenih bez Waitsova prenemaganja i uz blistave vokalne asistencije Gayleove koja se u jazzy kontekstu snašla kao riba u vodi. (D. L.) (4)